Davor Nenadic

Zazidani prozori zadnji cuvari izgubljenog smijeha I osjecaja topline obitelji. Skockani I hladni, cuvaju u zidinama starog doma ono za sta I zidovi imaju usi…Smijeh I spokoj, uz puru I slanu sardelu poslije teskog dana ispunjenog hrapavim dlanovima I teskim stopalima na tlu otoka koji ne prasta. Zazidani prozori, posljedna prepreka vjetru da rastoci ono sto se godinama velicalo I hvalilo da ima. Zasto korov ne raste brze da pokrije tugu koja vlada… Klimava vrata se otvaraju rijetko I uz zvuk hrdje. Cvile… Starac sam polako izlazi na vani. Nekako postrance. Cota…Cota na lijevu, jos od onoga rata kad su Talijanci rastjerivali sve musko. On je ostao I krio se svukuda skupa sa cacom. Mater I sestre vise video nije. Nestale u Libiji ili ko zna gdje u tom vrtlogu ludosti I smrti. Otac mu se radovao unucima, al mati, eto nije… I to ostavlja traga… Tamo na zidu gdje su svi na slici, tamo na kraju hodnika u povelikoj kuci sagradjenoj davno prije njega I njegovog vremena…Izlazi tako postr...

Evo Bako sutra ovdje Majcin Dan…Ja nikad nisam cuo za to dok sam dole bio al ovaj zapad samo smislja nesta da imaju razlog za teferic…I onda se najedu I napiju za dva sata I svak svojim putem. Ne znaju oni ko mi nako sjest I nikom nista pa po cijeli dan, lagano I natenane… Al eto kad dodje ovaj Majcin Dan ja se nekako uvijek tebe sjetim. Zasto, to ti ne bih mogao reci, al eto sjetim se… I onda po onom sistemu sto juznije to tuznije, kod mene se probudi nakva sentimentalnost I to I ja samo sta radim mislim o tebi…O nama mislim I kako nam je bilo dok smo bili…Eto vala tako I danas…Htio sam kokos nekakvu trulu americku u pretis ubacit pa na leso uz krompir za rucak. I namah se sjetih kako me horoz tvoj u basti zaganjo zato sto sam mu koke diro… I onda ti izletila da vidis sta je jerbo sam se ja drecio ko da me napo sibirski tigar a ne horoz Fojnicki… Presudio mu Dedo sikirom iste sekunde jerbo si mu ti to tako ocitala, a meni ga bilo zao… A vala nije ni valjo, nekakav zilav bio ubi bo...

  Ovo je napisano neposredno po dolasku u USA......1994.....     Ni snasao se nisam a vec dvije godine rata iza mene. Kao pravi borac ja sam vodio tesku borbu u dubokoj pozadini daleko od svega pa sam imao sansu da se iscrpljujem samo sa svojim mislima. Nikog nisam interesovao I nikom nisam trebao tako da mi je bilo lako ostati anoniman. I mislio I razmisljao jesam I to puno. Tu sam na primjer shvatio da je stvarno prednost imati veliku glavu jer odjednom mozes razmisljati o vise stvari uporedo. Jerbo ima mjesta u glavi. Isto je tako vazno da prije nego sto pocnes razmisljat imas slobodnu dusu I nista u glavi tako da misli mogu da vrludaju I lete nesmetano usvim pravcima. Jas am tu spadao u naprednu kategoriju jer je moja glava zadovoljavala obe kategorije. I tako. Svaki dolazak pocinje sa polaskom, patako I ovaj moj. Nije se vise znalo nista, a bogme se vise nije ni moglo. Culi smo za taj neki program za USA, pa kontam, prvi put kad sam bjezo, odmako sam se samo malko. H...

    Da Bog hoda po zemlji ja bih danas bio u V.Luci a morebit I u Bristu….Haj znaj…Dosao bih jos juce negdje oko podne I sad bi se negdje sjedilo onako neobavezno punih pluca I sretan. Da Bog po zemlji hoda sad bi se raspredale nekake price ubi boze a u stilu ko razumije shvatit ce. Nista me ne bi bolilo I nista me ne bi zigalo I glavni problem bi bio dal je rano za rostilj il je pravo vrijeme za mezu… Haj ti znaj. Pekle bi se pljeskavice naizvrat, a more bit da bi bilo I sudjukica malih, ljutkastih, znojavih, ljutkastih, slanih, ma na bas… Da Bog po zemlji hoda danas bi bio sasvim normalan nastavak normalnih dana sa normalnim ljudima oko sebe. O politici se ne bi pricalo a o sportu ne bi prestajalo. Prepricavale bi se zgode iz proslih normalnih vremena kad je Bog po zemlji hodo. Tracali bi se oni koji ostadose na Vrelu Bosne uz janje ili se zaputise po vikendicama Jahorine, Nisica, Hadzica… Vrijeme bi bilo sucmurasto ni tamo ni vamo, I da Bog po zemlji hoda, moja Baka bi bila...