Davor Nenadic

  Lijepa je zemlja. Kugla zemaljska. Mislim spljostena kugla pa nahero. Lijepa nema sta. Gdje god da pogledas imas sta vidit I imas sta dozivit. U mnogim mahalama nisam bio, nema se vremena a bogami nisam siguran da bi doteklo I para vascijeli svijet proputovat. Al ima zato ovijeh kanala na TV pa odadari I gledaj I divi se svemu I svacemu. Ima brate na ovoj nasoj planeti I gadnih mjesta. Mislim bas ono gadnih. Peksinavih. Al meni to ko nesta ne smeta jerboa ja nisam nikad tamo bio a I nisam kriv za to pa mi nekako lakse padne na dusu. Evo sad sam ovu zemaljsku kuglu zumiro u Balkan, pa se nekako fokusiro na to. Moja tetka je ekolog I to svijetski priznata I bogu fala jos uvijek pravi borac za pravu stvar, a to je tolko jednostavno izreci iako su njene titule I dr. disertacije komplikovane do boga. A ta prava stvar jednostavno receno je, “Kako odrzat avliju cistom…?” I zasto, kao podnaslov…I bori se ko lavica al saboraca sve manje I manje…   Sletih u Minhen… Kratka kontrola I o...

Siroki asfaltni put rasjekao je otok na pola. Sunce przi jednako sve strane. Nebo iznad I makija oko oko svega. Mir I ljepota. S vremena na vrijeme pojavi se more. Sad s jedne sad s druge strane caste…Ponekad na horizontu. Rijetko. Nece more da se obecava. Smokve I masline uz cestu. Cvrci. Podne. Mir I spokoj koji bi morao trajati vjecno. Tu negdje, tu, stari kameni zaboravljeni put dotice ovaj asphalt I ode nekud… Znam da je tu… Cekaj, nije ovdje…Ma sad ce znam imaju tri bora I onda na lijevo prema Jugu tamo odakle se Lastovo vidi…Ma zasto ga ne mogu naci…Taj mali put, poplocan kamenom I uglancan kisama I vjetrom, okrutnim zimi. Evo ga….Evo ga to je to … Brzo I neoprezno skretanje s caste samo da se osjeti skripa kamena. Blagim spustom do dolinice zakovane vremenom I sakrivene tajnom. Sedam kucica kamenih… na cistini prekrivenoj maslinama I smokvama. Miris ruzmarina I makije sprzene suncem I vjetrom. Par stubova od elektrike cekaju da padnu na sledecoj buri. A mozda I nece… Na malenom...