Davor Nenadic

  Istorija je zabiljezila da je prvi TV napravljen 1927 godine, naravno I AmeriKi. Bila je to prosta stvar I ne bog zna sta al eto napravljena je. Dvadeset godina poslije prodato je oko 6000 primjeraka I vec je to bilo nesta, a 1951 citavih dvanaest miliona. Hayti… E sad kad se to kod nas pocelo proizvodit I u kojim kolicinama ja ti to ne bih zna jer necu vala da tragam po wikipediji. Ja se sjecam da je moj Dedo kupio televiziju jal 62 jal 63. Ei Nis… Isto se sjecam da je jednu televiziju gledalo I po deset ljudi. Mislim kolko su mogli vidit od gustog dima skije I cigara. Uz televiziju je doslo I obavezno krecenje s proljeca jerbo bi zidovi toliko pozutili da to moja Baka nije mogla gledat. I ondak bi Dedo iso na carsiju I kupio krec. Pa bi ga zasaio u nekakvoj zeljeznoj kanti I ondak bi krecio onom okruglom teretnom kefom koju ja nisam mogao nip odic, al moj Dedo ju je mogao podic I on je s njom krecio. Prvo plafon. Pa kad bi se umorio ondak bi je prebacio iz desne u lijevu ruku I...

  Jedne noci sasvim nenadano, probudila se I polako, bojazljivo pocela podizat glavu. Ma nelagode. Par kapi kise palo je tu noc, taman onoliko Koliko treba da je osvjezi I da joj poda momentum. Toplo jutarnje sunce natjera je da se ispravi I podigne. Gledala je sunce I vidjela oblake. Lagano ali brzo podizala se sve vise I vise. Dani su prolazili a ona je stajala sve cvrsce I cvrsce. Voljela je kad je jugo. Molila se za sto krace bure. I pila je kisu kad god je mogla. Bivala je sve veca I veca. Svasta je vidjela, I prozivila. Najdraza su joj bila ljeta. Kad se djeca spuste na more I kad vriska I cika ne prestaju po cijeli boziji dan. Voljela je kad sunce pece I zemlja puca, rasusena I gladna vode. Puno godina bi je s jeseni otresli ko zvecku a ona je onako sama od sebe pokretala krug zivota ponovo. I bivala je sve ljepsa I ljepsa, nekako se prosirila I oduzimala suncevu snagu svuda oko sebe. Sve joj je bilo lijepo osim sto joj je falila kisa. Uvijek. I onda jednog dana poslije sk...

  Ja stvarno volim da jedem...Mislim ono pravo....Kad sam bio mali odmah po rodjenju nisam ja volio da jedem. Nisam.Sto jest jest.Al onda upornoscu i uz trening obezbjedjen besplatno za talentovanog unuka jedinca, uz pomoc Bakinu, polako al sigurno naucio sam se jest...Onda se ukljucila mamam mi u mene mi sa uzvikom podrske, ko na utakmicama ono kad raja grunu...Samo njena podrska je bila malo kraca al puno efikasnija..."Sto se to ne jede????" Ja nisam nikad mami odgovarao osim kad sam joj moro odgovorit, u zavisnosti od podrske s tribina i decibelima sadrzanim u pitanju, pa bi se uglavnom fatao kasike, viljuske il sta ti ja znam cega i suteci patio i jeo i rastao i postajao sve veci i veci...I tako sam narasto do vojske....A u vojsci je vec bila druga stvar.....JNA je bila tolko teska za odradit, da nije zabiljezen ni jedan slucaj da se neko vratio iz vojske mrsaviji nego sto je otisao....Ja sam sa 78 kg prije, masala doso kuci slatkohran ko krme i sa 92 kg...Probavao sam ja...

  Zivot dodje kao voz. Kad sam se ja rodio tada je bio jedan voz koji se zvao chiro. Nije tad bilo ovih magnetnih, solarnih I sta ti ja znam kakvih vozova. Bio je ovaj chiro I bas ko I ja u ta doba bio je mali I vazda je puhtao. Nekako je sve ono bilo chi, chi, chi,chi,chi… I zato su ga I zvali chiro. Bljuvao je bijelu paru na sve strane. Krio se u njoj al je zato ostavljao garav trag gdje god je stigao. Puhtao je chiro I uzbrdo I niz brdo. Imao je I prikolicu koja nije bila prikolica nego jedan dio odmah iza mjesta gdje je bio masinovodja. E taj dio je bio pun cumura. A cumur se lozio da se napravi ona bijela para pa da chiro moze chichikati po vas cijeli dan. Haj tamo haj vamo. Chichiru je vozio I moj djed Mladjen. Al kako je chiro bio spor I lijen, ufatise stuke mog dedu I tu mu bi kraj. Mislim chiro je nastavio ali moj dedo nije. Ovaj moj drugi dedo nije vozio chiru al je radio ko kondukter. Tako da je samo garav dolazio kuci kad bi dolazio, al nije vozio. Ja sam se vozio s ch...

  Kristalno jutro I ohrabrujuce poruke I emailovi…Bit ce ovo jedan lijep dan…Al ufol…Zaviri tamo zaviri vamo, I umjesto da se opustam kako treba a ja poceh razmisljat kako ne treba. Pokazalo se do danas u million prilika da je meni bolje biti pametan I ne mislit nista nego budala I mislit. Jerbo kad ja mislim prvo sto moram uradit je da napisem pricu a ondak budem nostalgican…I melanholican …Ko Kum mi moj u mene mi…On I jest kriv za sve…Jasta je… A mozda I nije.Samo sto voli da pusta onu muziku od prije 45 godina pa me onda spucaju sjecanja na ukocena koljenja I znojave dlanove na skolskim igrankama ili na rodjendanskim slavljima kod drugova I drugarica, subotom ujutro u 11 sati…Pa do najkasnije 2…Dva popodne a ne u noci ko sto se sad to radi…I onda se prepadnem sto se ne sjecam meze I zakuske. Kontam da me Alzejnhamer nije spuco, pa me prekine…Pa opeta nastavim slusat I sve se vise I vise nerviram jer mi sve pusta one stare birvaktilske a meni samo oci djevojcica ispadaju na pamet...

Objavi neko sliku I kaze kako se nada da su nasi pretci na nekom ljepsem mjestu I da vjerovatno placu nad nasim sudbinama… Ne placu…Ne placu… Mrtvi ne placu…Mrtvi su Andjeli…Andjeli se smiju… Smiju se nama sto smo sve zaboravili I sto se svojih sjecamo jednom godisnje I palimo svijece. Smiju nam se sto smo drski I bezobrazni I hodamo s glavom u oblacima, a ne vidimo gdje gazimo. Smiju nam se da ne nosimo kurbane jedni drugima, I ne pomazemo usjeci badnje drvo I Bor Bozicnjak. Smiju nam se da pljujemo na Tita I SFRJ, a zivimo od njihovih penzija, stecenih u ona doba. Smiju nam se Andjeli grohotom sto se busamo u prsa da smo Srbi, Hrvati I Bosnjaci… Smiju se Andjeli u lice onima koji ponistise Muslimanstvo I za alkoholicarskim glavama na novo ime predjose, jer zvuci ljepse. I Andjeli se smiju pravoslavcima I katolicima na izboru drzava, u kojima nikad nisu zivjeli niti ce jer ih te drzave nikad za ravnopravne nece prihvatit osim u glasanju…Glasanju I rikanju ko stoka pred klanje… I ja se...