Drskost

 Jedne noci sasvim nenadano, probudila se I polako, bojazljivo pocela podizat glavu. Ma nelagode. Par kapi kise palo je tu noc, taman onoliko Koliko treba da je osvjezi I da joj poda momentum. Toplo jutarnje sunce natjera je da se ispravi I podigne. Gledala je sunce I vidjela oblake. Lagano ali brzo podizala se sve vise I vise. Dani su prolazili a ona je stajala sve cvrsce I cvrsce. Voljela je kad je jugo. Molila se za sto krace bure. I pila je kisu kad god je mogla. Bivala je sve veca I veca. Svasta je vidjela, I prozivila. Najdraza su joj bila ljeta. Kad se djeca spuste na more I kad vriska I cika ne prestaju po cijeli boziji dan. Voljela je kad sunce pece I zemlja puca, rasusena I gladna vode. Puno godina bi je s jeseni otresli ko zvecku a ona je onako sama od sebe pokretala krug zivota ponovo. I bivala je sve ljepsa I ljepsa, nekako se prosirila I oduzimala suncevu snagu svuda oko sebe. Sve joj je bilo lijepo osim sto joj je falila kisa. Uvijek.

I onda jednog dana poslije skoro dvijestotine godina, dosao je onaj mulac I ustvrdio da vise ona nije vrijedna zivota. Odreza je iz korijenu I sagori u nekakvim pecicama za male pare.

A bas je bila divna moja maslina...