Davor Nenadic

  Kazu da je moguce predvidjeti smrt. Sad dal kazu ili lazu ja vam to ne bih mogao reci ali uglavnom kazu…Zasad… I to baziraju na ispitivanjima u velikom broju centara za stare I iznemogle, I one sto cekaju da umru ali im se ne da. Naravno rezultate je tesko potvrditi jerbo vecina ispitanika umre prije konacnih rezultata. To je u redu. Oni kazu da ispitanici prije smrti na dvije tri hefte unaprijed imaju snove o svojim prijateljim ili ranije umrlim clanovima familije. Javljaju im se u snu I vrlo slikovito I trezveno razgovaraju o svemu iz proslosti. Snovi su vrlo realisticni, cisti I ne zaboravljaju se kao vecina drugih nevaznih snova. Cini se da ovi umrli prije, pripremaju novog clana za umrle da ih prevedu u neku drugu dimenziju, sta li. Mene su ta ispitivanja natjerala na razmisljanja. Npr. Zna se sasvim sigurno da slonovi kad osjete da im dolazi kraj, odlaze iz svojih krda. Povlace se u osamu I tamo ugibaju. Ti slonovi cak imaju I svoja groblja, gdje odu I skoncentrisu se. ...

Siroki asfaltni put rasjekao je otok na pola. Sunce przi jednako sve strane. Nebo iznad I makija oko svega. Mir I ljepota. S vremena na vrijeme pojavi se more. Sad s jedne sad s druge strane caste…Ponekad na horizontu. Rijetko. Nece more da se obecava. Smokve I masline uz cestu. Cvrci. Podne. Mir I spokoj koji bi morao trajati vjecno. Tu negdje, tu, stari kameni zaboravljeni put dotice ovaj asphalt I ode nekud… Znam da je tu… Cekaj, nije ovdje…Ma sad ce, znam, imaju tri bora I onda na lijevo prema Jugu tamo odakle se Lastovo vidi…Ma zasto ga ne mogu naci…Taj mali put, poplocan kamenom I uglancan kisama I vjetrom, okrutnim zimi. Evo ga….Evo ga to je to … Brzo I neoprezno skretanje s ceste samo da se osjeti skripa kamena. Blagim spustom do dolinice zakovane vremenom I sakrivene tajnom. Sedam kucica kamenih… na cistini prekrivenoj maslinama I smokvama. Miris ruzmarina I makije sprzene suncem I vjetrom. Par stubova od elektrike cekaju da padnu na sledecoj buri. A mozda I nece… Na malen...

  Za mene Istok pocinje negdje tamo iznad Grenlanda. Ono kad krenem ovdlena pa zaspem prije nego avion I poleti. Negdje tamo iznad Grenlanda se trznem. Taman ko da udarim u zid. Onda blejim kroz prozorce pa vidim Englesku I eto me iznad Njemacke, u srcu EU. Tu sletim obicno prvi put. Odmah naidjem na Turske face, I bude mi lijepo. Eo me kod kuce. Otlena jos malo pa Sarajevo. TU nadjem taxiste nevjerovatnih obrisa stomaka sa kosuljama koji vise iz pantala, masne I ne obrijane. Pa polako do tog nekog M.Dvora. Ustrcim uz tri sprata za 45 minuta. Ko lastavica lagan. Ne znam sto ne mogu da otkljucam rodjena vrata, al skontam da je to zbog teskog disanja I vrtoglavice u glavi, I grceva u nogama. Pa odmorim. Drsko pusim USA Marlboro u sarajevskom stubistu, okrecenom zadnji put sedamdesetih. Nemirna noc, iskrizana vremenskom razlikom pretvorila se u vjecnost. Sljedece nasmijano jutro I lupa tramvaja pod prozorima nagovijestise lijep dan. Zaista je bilo lijepo do trenutka sudara sa prljavim...