Davor Nenadic

  Evo ima par hefti da sam se opteretio razlikama. Doslo mi nesta pa samo poredim I nalazim razlike. I uglavnom se sablaznim kad vidim kolke su razlike na istim stvarima, pa se sve pitam doklem I sta je ovo. U tom cilju sam radio I nekakav test. Ono “Kolko jos imam godina da zivim???” Dobar test pravo interesantan, samo sam se malo ljutno kad je testerdjija racuno I konto I ondak umjesto broja godina koje su mi ostale izbaci pitanje :”Pa zar si jos ziv???”. Bi mi zao jer ja jos testament nisam zavrsio a radim na njemu uzurbano. Ako ne ostavim testament ondak ce svi skocit na ono sta sam ja krvavo stico sa mojom u mene mi zenom mi u sve ovo vrijeme I to u 6 drzava I na dva kontinenta…Kad kazem svi ondak mislim da ce odnekud se pojavit onaj sto je trebo bit prestolonaslednik. E ne ostavljo ja vala nista nikakvom amerikenjcu pa makar. Nek je meni zena ziva I zdrava, pa nek I zvoca…Sta ima veze…Dok god zvoca I dok god je cujem to znaci da sam ja ziv. Makar ponekad I neprimjerno zvocanj...

  Kraj ljeta je bio…Cvrci su vec cvrcali slabije al su bili tu…Komarci punih stomaka ujedali su manje…Galebovi ko galebovi….S krikom na kljunu gledali su sta ima I gdje ima… More ko ulje I vjetar se mogao osjetiti samo iz klima uredjaja… Bilo je lijepo… Onda tamo negdje nicim predvidjena pojavila se…Duge, plahe kose, zute boje uzurbano kao da ce joj zivot pobjec hodala je rivom…Ne znam kako al kosa joj se nekako cudno zanosila …Tanka ko vila, uska u struku I kuku, pripijenih pantala izderanih po posljednoj modi, privlacila je poglede… Tamne ocale krile su joj oci al ja sam nekako znao da su joj plave ko more u Viskom kanalu I da mijenjaju boju po potrebi a u skladu s raspolozenjem… Bio sam na mom cetvrom whiskiju To mi je prokletstvo…taj cetvrti…Uvijek mi naumpadnu budalastine na cetvrtom… Pozeljeh ruku oko tog struka pa makar I moju…samo da vidim dal ce se ritam promijeniti pa ondak dole do slasticarne, bih se I povukao…Slasticarna ima najbolji sladoled… Pogledala je prema ba...

  Sinoc smo protefericili sestrin rodjendan. Nisam se puno mislio neko zovnem Dajanu na veceru kod mene i tako malko sjednemo. Nekakav ubijen kisom i vjetrom ovih dana nesto mi se nije nigdje islo a i rodjendan je rodjendan pa je red da se okupimo. Kolko nas ima. Na prstima jedne ruke prisutni se mogu pobrojat. Mama, Dajana, Sin Drazen, Vera i ja...I u sekundi me prodje volja za tefericem. Sjetih se onih rodjendana kad se sva familija iskupljala...Onako intimno drustvo jedno 20 ljudi. Tata je imao sestoro brace i sestara, pa njihovi muzevi, zene, pa njihova djeca. Pa onda bliski prijatelji. Deda i baka obavezno na pocasnom mjestu. Nekada bi i tetka i tetak potegli iz Zagreba. A Dajana bi bila kraljica parade. Bijele stramplice, Masna u kosi...Stolovi bi se prolamali a smijeh bi se cuo u granicama Magribije, Albanske i M.Tita do kasno u noc. Poklona ko u prici...Nema sta nema. Lutke, haljine, Kandit slatkisi...Djeci bi obicno poslali u spavacu sobu jer je bila najveca i tu bi se ...