Voz - Vlak
Zivot dodje kao voz. Kad sam se ja rodio tada je bio jedan voz koji se zvao chiro. Nije tad bilo ovih magnetnih, solarnih I sta ti ja znam kakvih vozova. Bio je ovaj chiro I bas ko I ja u ta doba bio je mali I vazda je puhtao. Nekako je sve ono bilo chi, chi, chi,chi,chi… I zato su ga I zvali chiro. Bljuvao je bijelu paru na sve strane. Krio se u njoj al je zato ostavljao garav trag gdje god je stigao. Puhtao je chiro I uzbrdo I niz brdo. Imao je I prikolicu koja nije bila prikolica nego jedan dio odmah iza mjesta gdje je bio masinovodja. E taj dio je bio pun cumura. A cumur se lozio da se napravi ona bijela para pa da chiro moze chichikati po vas cijeli dan. Haj tamo haj vamo. Chichiru je vozio I moj djed Mladjen. Al kako je chiro bio spor I lijen, ufatise stuke mog dedu I tu mu bi kraj. Mislim chiro je nastavio ali moj dedo nije. Ovaj moj drugi dedo nije vozio chiru al je radio ko kondukter. Tako da je samo garav dolazio kuci kad bi dolazio, al nije vozio. Ja sam se vozio s chirom svukuda. Imao je chiro stanice na sve strane I svugdje je stajao. Onda bi chiro pisnuo ono bas jako prije nego sto pocne chichikati da ide dalje na neku drugu stanicu koja je bila uz prugu. Prije je bilo puno tih stanica. Malo malo stanica. I ljudi su ulazili I izlazili kako je ko htio. I sve je to bio fini svijet.. Mogo si ici na stanicu u podlugove. Komotno. Ili do konjica si mogo doc sad pa sad. Il Capljina. I tamo si mogo. A ako ti se nije islo na tu stranu, mogo si u Dubrovnik recimo… Ili Visegrad.. Chiri je chichiro svugdje. I gdje god je prosao bljuvao je onu bijelu paru a ostavljao crni trag. Svi su volili chiru. Svi su voljeli njegovo chichiranje, puhtanje I dahtanje. A tek kad pisne…Ma hajde jadan…

Primjedbe
Objavi komentar