UNITED FLIGHT Confirmation -----

Puno puta u zivotu sam rekao "E ako ovo prezivim, sve cu prezivit..."Puno puta sam bio preplasen necim zlim, i puno puta sam bio sretan i obradovan necim lijepim. Volio sam cesto i uvijek, i bio uzbudjun i najveca sreca bi mi bila kad bi tamo neka djevojcica bila tacna i dosla na vrijeme na M.Dvor, ili Klupu ili bilo gdje...Rastao sam brzo u miru i blagostanju i sve me interesovalo, i sve sam volio da znam, vidim, dotaknem osjetim...Volio sam pravdu i uvijek, ali uvijek ulazio u diskusije sta je pravo a sta krivo. Borio sam se protiv nepravde, rijecima, argumentima, znanjem cinjenicama, a kad odrastoh postadoh i sarkastican do uvredljivih sfera, pa se sad tako i borim protiv zla...Sarkazmom...Ako mi zubi nekim cudom budu u upotrebi jos par godina ukljucit cu se u opsteobrambeni sistem ukljucujuci i zube, jer jos mi je samo ostalo da grizem a bez zuba se to ne moze...

 

Ima tome puno godina odlucih da kao nagradu odvedem sina u rodni grad, i da ga podsjetim ko je i sta je i zasto je. Da se prisjeti gdje prohoda i gdje pade i dize se prvi put. 2004 ljetnih mjeseci cim se skola ovdje zavrsila, stustismo se mi dva zadnja Nenadica na asfalt koji je podigao i stvorio nase djedove, i mog Tatu, pa tako i mene i Njega. Dosli smo kasno u sitne sate, i nekim rashrndanim taxijem dobacismo do Magribije. Necu da mi staje pred M.Tita adresu...Htio sam da osjetim tu Magribiju...Izvukosmo kofere pretovarene na treci sprat..Na svakom medjuspratu sam morao stati da uhvatim zraka i da vidim Magribiju Dzamiju, i dvoriste u kojem sam se ucio kosarci i fudbalu na male, al da se ne razbijaju prozori...Automatsko svjetlo na stubistu se gasilo po obicaju svake 3-4 minute...Borisu je to bilo simpaticno i sa velikom paznjom je cekao da ga opet upali...Bila je prosla ponoc kad smo usli u stan gdje sam rastao a miris djetinjstva mi napuni pluca i otvori sjecanja...Vec iza pola noci, skrhan dugim letovima i iscrpljen, otvorih vodu u kuhinji i poceh da pijem, onako polako da me udara u zube i grlo...I Boris zatrazi casu, pa brzo da mu nista ne promakne ufati se TV-a....

 

"Maratonci trce pocasni krug"...

 

Sjecam se djecackog smijeha i radosti njegove i ocaran sam bio da shvata taj smisao za humor, takav kakav je a vec 14 godina nije cuo rijec na TV-u na nasem jeziku..."Tata dodaj mi tu lopatu..." Ponavljao je jos danima...

 

Ma dobro... Evo ga sad poslije 10 godina doslo je vrijeme i meni da odem u svoj grad. Oprezno kao pred vazan sastanak sa prelijepim djevojcicama iz mladosti, birao sam dane i sate i pregledavao sve varijante kupovine mrske mi karte...Kombinuj datume sa popisima, sa zatvaranjima, sa bankama i obavezama... De vidi ovo de vidi ono, a moze li ovako a moze li onako...Nemoj da cekam predugo nigdje, a presjedati se mora najmanje 4 puta...Pa zovi Borisa...Dedera nek on vidi gdje i sta ima...

 

I onda sjednem na Skypic i ufatim se price sa dragim prijateljem, i hamhajrula drze nedaj, rastu emocije, raste napetost, kolicina Ballantinesa se smanjuje u flasi puce Skype, puce meni film, podignem telefon i diktatorki nazovem sina...

 

"Slusaj vamo...Uradidit ces to, to i to...Imal sta da nije jasno..U redu...Salji e-mail confirmaciju...Odmah..."

 

E o tome hocu da Vam kazem..Dodje komfirmacija kako sam i naredio... I ja je nisam smio otvoriti do jutros, sto je jedan dan poslije...Nisam smio...Sve se srusi na mene. I onaj grad i ulice i zvukovi i puknute pruge pod prozorima naseg stana, i spavaca soba ko stadion, i malo kupatilo i prozori na sve strane...Hos na M.Tita hos na Magribiju...Hos Trebevic, hos Park gdje je nekad bila bolnica za uho,grlo, nos sto je pripadalo Vojsci onoj staroj a sad je igraliste za djecu...Napadose me mirisi Carsije, i pasazi kod Banke, gdje je nekad bila Higijena. Napade me saznanje da sam pola imena kafana pozaboravljao i da vise nisam familijaran ni sa nazivima ulica...Prepadoh se priznavajuci sam sebi da nisam siguran ni da cu bit u stanju prepoznati neke dijelove grada. Prepadoh se susreta sa Gradom jednim i jedinim u srcu, i prestravih se od osjecanja uskakanja u tramvaje, guranje, i miris luka i znoja. Sta cu ako su mi promijenili brojeve na trolejbusima i ako 17 vise ne vozi na Jezero i ako su promijenili to Jezero i sad ga zovu nekako drugacije... Dal je Cengic Vila gdje je bila, i dal Blagojevic jos ima radnju na istom mjestu...Ne smijem zaboravit jedno 6 starih majica da ponesem i da ih ostavim kod Zelje, Hodzica, Haseta, Ferhatbegovica...Da se tope mirisima pa kad podjem nazad da ih ponesem ko suvenir i ko melem za dane ovdje...Da mogu miruhnut s vremena na vrijeme one djindjuvidje sto se onako prostacki i pohotno sire svukuda...Imal jos one buregdjinice u onoj ulici gdje je ubjedljivo najmasniji burek u universu...Ono pravo masan, tolko masan da masni papir prokapa...A sta da radim i koga da vidim i kojim redosljedom...Bolje mi je spisak sad da pravim, da se ne pobrkam...Moram se cuvati pojedinaca jer ako na njih naletim, necu se ni vratit a mamuran cu bit garant 6 mjeseci...Sreca imam poznatih kardiologa i ovih svih drugih pa ce me valjda sastavit pred put nazad...Da li i kako cu vidjet sve koje hocu. Mogu li dragi ljudi uskladit svoje vrijeme s mojim kratkim ostajanjem???

Evo me od jutros pazljivo pregledavam kartu i okrecem je milion puta...Haj vako, haj onako...

 

Hocu li se uklopiti u nove obicaje??? Sad se izlazi u neke druge kafanice, piju se cajevi i kafe na nekim drugim mjestima. Da li ce biti dosta vremena otici s jednog mjesta na drugo i pritom sve stici...Toliko pitanja i toliko strepnje odavno nisam imao. Ko da idem na popravni iz matematike u prvom gimnazije. A misli samo naviru i ocekivanja rastu. Puno, puno vremena se nije disao domaci zrak, i dugo dugo se nije hodalo cestom...Sve je ovdje auto, poso, kuca i tako nekoliko puta...Moram skontat lagane cipelice...Hocu da se ubijem od setnje...i hocu sviju da vidim...Kontam nesta da nazovem onog Malezijca da ga pitam posto mu stadion na heftu...Pa da se fino iskupimo na jednom mjestu i to vise dana...Al opet dje cu na dusmanskom stadionu... Ma vidit cu nesta...Nego ako mi neko more poslat kakvih uputstava sta se nosi i kolko, smije li se u oci gledat...Smije li se zviznut za finom djevojkom, i to...Eto i to me interesuje...Kolko ovo jos dana ima dok me celicna ptica ne ponese prema domu duse moje??? Previse...

 

Al ako ovo prezivim sve cu prezivjet...