Lane...
Ovih dana mi se poslije trideset I nesto godina javio prijatelj iz najranije mladosti. Mislim stvarno najranije mladosti...Cini mi se da sam se naucio i hodat uz njega. E, pa boze ima li ista ljepse na bijelom svijetu, nego kad nadjes nekoga koga se sjecas i sjetis, al ono nekako sa sjetom, i onda iznenada i potpuno neocekivano, bane odnekuda. Pa se osjecanja uzburkaju taman ko da ces na prvi sastanak ili ono uzbudjenje pred vjencanje. E tako i ja...Ne znam gdje bi prije udario. Sta bi prvo pitao. Gdje je, to svakako. Pa me zebnja ufati oko srca...Kako da ga pitam za mamu i tatu...Moraju bit dobro stari...Ako su zivi..E to me i plasi..Jesu li...I kako je prosao kroz rat??? Sta mu bi s bratom...Misli naviru jedna za drugom, osjecanja radosti i tuge okupirase me potpuno.
A na prvom mjestu sjecanja na tog dragog prijatelja iz najranijih dana. Plave ciste, duboke oci, razigrana djecacka kosa, koza i lice ko kod Snjeguljice...A visok je bio...Lijep ko slika...Umiljat, sirokog osmjeha...Toliko je on bio lijepo dijete i umiljato i drago da ga je cijeli komsiluk zvao Lane...I ostade mu Lane za vjeke vjekova...Davno je moj Lane izrastao u srndaca i jelena prelijepog i mnoge su zakukale i slomljenog srca ostajale....E moj Lane....
A nama je bilo lijepo...Lane je imao nekakavu sikiricu..Pa smo danima po Kosevskom potoku pravili kolibe od vrbovog siblje i krili se po njima, da nas niko ne nadje...A letili smo kuci ko metci cim bi nas zvali...Ono “Haj do popodne...”Puno sam rucaka pojeo kod njegove mame, i uvijek je prigovarala da ne jedem...U ta doba su djeca bila koscata i mrsava, ne zbog hrane ili nemastine, nego od silnog trcanja i igranja po cijeli dan na livadi i izmedju kestenja....
Zbog Laneta me i hitna pomoc opalila taman kod Pionirske doline...Istrgao sam se iz ruke mojoj dragoj baki Anki i pravo pod hitnu....Do dana danasnjeg nije utvrdjeno ko je glasniji bio...Ja ili hitna...
Sjecam se preskakanja Kosevskog potoka...Lane je samo za mene prevrnuo neku “kevu” i postavio je na sred potoka tako da i ja mogu preskocit na njegovu stranu...Ih moje radosti...Sad vise nisam morao zvizdat da mu javim da sam napolju...Mogo sam preskocit potok pa pokucat na prozor...
Tuzni smo bili kad su pokrivali Kosevski potok...Bas zalosni...Al sreca vec smo bili u pubertetu pa smo nasli druge razonode....Skola za babice....Jaooooooooo....E to je bila nova baza....Gore se u jednom danu znalo odigrat toliko utakmica da je to za pricu...Vise kosarkaskih utakmica nego na citavom Olimpijskom turniru...E sto sam mu znao zavidit sto je onako visok i sto je bolji od mene u Basketu....
Moj je prijatelj krasio Kosevo i Sarajevo dugo godina. I to je tacno. Isto kao sto je tacno da mu je i brat Danko bio dragulj Sarajeva...Onako sa onom kovrdjavom kosom isto ko da je amortizere nafabrikovao na glavi...
I eto javi se meni moje Lane...Sretan sam...Prestretan...I poslao mi je adresu...I telefone...I kucni i mobilni....I nece niko mi ovo vjerovat, al poslije svih ovih godina u istoj smo vremenskoj zoni.....Istina on u Kanadi a ja u USA al opet smo blizu...Jer kad skontas sta je za nas djecu Sarajeva nekih 500 milja....To je blize nego do Municha da treba odletit djetetu po pelene...Ne mogu docekad da ga vidim i zagrlim i poljubim, pa nek javnost misli sta god hoce....Ponijet cu i one male lojtrice da se propnem i da mu pogledam u one duboke oci i vidim Kosevski potok, i vrbe i Pionirsku dolinu i prvi ski lift....I sve cu mu vidjet u ocima...
Al opet me strah...Kako su mu mama i tata...I sta je s bratom...
Tolko toga mi je na pameti al’ ovo izleti prvo...
Nikad nece biti isto, al ljubav i prijateljstvo su neunistivi....
Zdravi bili...
Primjedbe
Objavi komentar