‘83

Bila je to ’83… Jedva sam docekao ljeto I vec pocetkom Juna sam bio na Visu. Vrelo ljeto je postajalo usijano iz dana u dan. Moj prijatelj Miro Vojkovic I ja smo cijele dane provodili pod morem. Ronilo se bez prekida I uz ogroman uzitak na lokacijama Sushca, Lastova I dva dana na Palagruzi. Vec smo bili crni ko Arapi. Mladi I snazni nista nam nije bilo tesko. Jeli smo svjezu nekuhanu ribu, skoljke sa kamena I samo ponekad kad se moglo malo kruha umocenog u maslinovo ulje. Spavalo se na Sv. Ani…Tako se zvao brod. Nezaboravni dani, smijeh I razonoda koju sami sebi kreiraju dva prijatelja koji se razumiju ko nokat I meso. Sati I sati pod vodom, osluskujuci pucketanje pritiska u usima I taj neponovljivi osjecaj modrine koja te uzima I stiti. Skripovi I rupe pod stijenama, promjena temperature mora. Kompresor koji ne radi najbolje I nikad ne znas da li imas kisika za 30 ili 45 minuta… Konstantna oprez za druga. Gdje je…Vidis li ga, je li u redu… I nevjerica u ribljim ocima onaj sekund kad je prostrijelis… Oblacak krvi koji istekne iz nje… Osjecaj moci I snage. Al nikad prema moru…Nikad…More je sve. I zivot I pravilo I snaga I moc. More se postuje I voli. Ne igra se s morem… Ne moze to…

I onda smo jedno vece pristali u Ubli. Hrpa ljudi na rivi. Nekakav teferic a mi zeljni mirnoce I sna…I mehanicara da nam sredi kompresor… I tu u tom buljuku svijeta I guzvi zacrni joj se kosa kao srebro. Nevjerovatno gusta I bogata jednostavno je bila preteska za njenu glavu. Skladna ramena sakrivena nekakvim svilenim salom I suknjica stravicno leprsava. Bosa stopala I nevjerovatni pravilni dugi prsti ruku… Ma moj kompresor je proradio I vise nista nije moglo da me zadrzi na Sv.Ani… Ni lotto da sam dobio… Poznati scenario skretanje paznje na sebe upadanjem u more prilikom izlaska s broda I izmamljeni osmjeh… E tu sam te cekao…

Dva sata poslije dijelili smo bocu crnog vina na nekakvom molicu dok su nam noge visile prema moru… Prekrasan glas, crna gusta kosa I nekakve oci koje nisam mogao da vidim. Smijala se glasno I strasno. Kao da zivot predaje izgovorenoj sali. Kupanje u zoru. Dotakla me nogom pod vodom. Izmaknuo sam se. Primakla se blize I zagrlila me… Mia cara… Prosaputala je I time obiljezila ljeto I citav zivot moj ispred mene… Ljubila je strasno I bogohulno. Kao da krade zivot. Hrapavo disanje pokrivalo je zvuke Gypsy kingsa iz obliznjeg birtusa. Svitalo je. Toliko sam zelio da joj vidim oci. Oci ne lazu. I ugledao sam ih. Nekako kao da se raj otvorio kad je samo jedna zraka osvijetlila joj oci. Te boje nema na paleti boja I da me ubijes ne bih znao reci dal je to zeleno, zuto, smedje sta je ono… I mijenja se cijeli dan…Oble duge noge, nevjerovatan uski struk… Prekrana ramena sto zovu na grljenje. Jeli smo grudu sira za dorucak a stara Nona nam je ispekla jaja I samo odmahivala glavom…A meni I prijetila prstom iza njenih ledja… Miro je popizdio nacisto jer sam mu uzeo brod dok je on popravljao kompresor I isplovio sa mojom Italijankom u smjeru nigdje…Sv.Ana je dala sve od sebe da nam more bude mirno. Supertrump je krestao s Mirinog kasetofona… Pa Beatlesi… Jedino sto smo imali. Pronasla je Italijansku stanicu sa nekakvom cudnom muzikom…To se sad zove house musick. Predavala se moru potpuno I uzivala u njemu. Voljela je da ga dijeli sa mnom. Grlila me kao da me nikad vise nece vidjet. Govorila je rijeci koje nisam razumio ali sam osjecao. Dan je izmicao.

Morali smo nazad… Zaustavih brundavu masinu I upitah je za ime… Nasmijala se I Njezno rekla “Adrijana”… Znaci nisi Cara mia… Konstatovah… Ne ja sam Adrijana al sam tvoja Cara mia…

Tu jesen sam otisao u Rim…Htjela je da mi pokaze Papu… Papu nisam vidio al sam osjetio Rajske vode I mir svevisnjeg. U krasnoj hotelskoj sobi nevjerovatno cistih i bijelih carsafa. Obecala je doci u SA… Nije dosla…Ne znam zasto. Telefon na koji bih ju zvao jednom, dva puta nedeljno je iskljucen. Ostalo je ljeto ’83, I sjecanja… Puno godina poslije upoznat cu djevojku po imenu Cara… Vjerovatno najbolju zenu u zivotu koju sam imao… I izgubio… I jos puno godina poslije dobio sam unuku…Adrijana…

Da li je sve u zivotu samo slucajnost ili postoje zakoni neki cudni koje niko ne vidi nego samo iskusi…

Ne znam…Ali volio bih da znam sta se desilo sa mojom Italijankom…I da joj sad vidim kosu…

Mozda ali samo mozda, jos uvijek je preteska za njenu glavu…

Dodje mi toplo kad je se sjetim…

Questa è la mia vita