Mahaluse

Tamo u onom gradu gdje su se rodili moji djedovi I gdje sam se I ja rodio, gdje mi se I sin rodio, gdje divlji kesten najljepse raste I rijeka najljepse smrdi,gdje je smog Pino Silvestre a pita nacin zivljenja e tamo je srce moje.Vremenom se nostalgija pretvorila u nacin zivljenja I sjecanja, melankoniju I neko pomirenje sa vremenom I sudbinom. Pocele su se zaboravljati imena ulica I kafica,ljudi I telefona iz mladosti…I do sada bi vjerovatno sve to jos vise propalo u meni I jos vise izblijedilo da se ne desi najvece svjetsko zlo. A to su ovi kompjutori I naravno FB….Ljudi sve manje pricaju, I rijetko se srecu, izlaze. Al kako u svakom zlu ima I neko dobro, tako I taj FB poce da nas povezuje…Ljude ispod Trebevica I Ozrena, ljude sto zedni hodaju evo vec dvije decenije jer nema vode da se covjek napije ko na Zeljeznickoj stanici iz onog gustera, zabe sta li je…Nema vode ko na carsiji hladne I mirisne da ti sve cipele od vrazje koze isprsce a tebe nije briga.

Pocesmo se nalazit polako. Postadoh FB prijatelj sa ljudima koje sam vidjao na Sarajevskim ulicama I pozdravljao kao starije I uvazene licnosti. Prihvatise me ljudi koji su znali moje roditelje bolje nego mene. Postadoh prijatelj, sa bivsim profesorima, uciteljicama, sa svima postadoh prijatelj I to u nekoliko klikova ovim sto se zove mis. Nadjoh izgubljene drugove iz obdanista, iz skole...

Al mi najljepse dodje prije jedno par mjeseci kad neka od Sarajevskih Nesalomivih I Nedodirljivih zena pokrenu “Mahaluse”…..E pa ljudi moji…..Nisam mislio imenovat al moram…Minine slike su me vracale I podsjecale na sve lijepo u gradu…Draganine slike su me nervirale perfekcijom I setiranjem aparata da napravi sliku bolju nego sto oko moze vidjet. Anelu kako god vidim zgrada Muzicke skole mi iskoci pred oci I vidim je kako ustrcava onih par stepenica na ulazu I sa mukom gura vrata da udje u trecu dimenziju akustike I umjetnosti…Maju Baralicku bi najvise volio okruzit rukama al da je ne dodirnem nego samo da je stitim da joj sta ne bude…Uvijek mi je zao bilo kako su joj samo noge visile saklupice na godisnjim koncertima, dok je lomila tipke na klaviru neshvatljivom snagom a opet njeznoscu I sa zadovoljstvom…A sta reci o Grbavickoj plavoj ljepojki pred kojom su se pogledi skrivali a glava okretala taman ko da nema vrata…Sta reci o svima njima s kojima sam se poznavao licno, postovao iskreno,zazirao pomalo, I volio iskreno….

I sve se to stopi u jednoj grupi na FB, I sve te  ljepote uhvatise korak u nekoliko trenutaka…Sva ta mladost I zenska ljepota zaigra na stranicama FB. Sve se te zenice nadjose na jednom mjestu I u isto vrijeme kao da vrijeme stoji. Znam da se nisu sve druzile u stara vremena al isto znam da su sve vezane jos od prvih koraka…Vezane Sarajevskim asfaltom I tramvajskim sinama koje nepogresivo pocinju nigdje I nigdje ni ne idu…Samo od stanice do stanice, u krug u krug, u valcer njihove mladosti I beharanje u ovim danima….Da sam vrabac pa da mogu doletit I sakrit se negdje da ih cujem kako zubore glasovi I koje se price pricaju sada….E to bi bilo nesta….

Mogao bih ja trabunjat jos par sati na ovu temu al necu…Tesko mi dodje I fata me tuga…Sto ne mogu da ih cujem I sto ne mogu da ih vidim…I nemoj da se ko uvrijedi da nisam spomenuo Nadu, Mirjanu I mnoge druge sa ove Mahalaske strane….Sve ste vi na neki nacin obiljezile grad, a evo I meni dajete infuziju svaki put kad Vas sviju vidim….

Zdrave vi meni bile, I nek Vas sreca prati….To Vam je odmene…A ako Vam bas na pamet padne, I ako bas budete imali vremena I mogucnosti….Sljedeci put povedite kceri, sinove, unuke…Neka zivi Sarajevo makar u nasim srcima, I makar par sati s vremena na vrijeme….Tolko od mene…