Smaragdi i dijamanti...
U ovom ludom virtualnom svijetu u kojem zivimo I gdje vise nicega lijepoga nema, ja se jos uvijek obradujem zahtjevu za prijateljstvo… Nekako mi se odmah 7 miliona leptirova onih malih bijelih razleti po stomaku pa ne znaju stat. Ona 4,5 miliona gracioznih zutih, velikih, uzleti mi sve do glave pa mi rastjera depresiju ko da je nikad I nije bilo…Tih par sekundi od trenutka kad vidim ko me trazi, do trenutka da mi se vrati slika prijatelja iz mladosti, glas I boja ociju I kose, kao da prolebdim najljepsim jutrima Sarajevskim il Korculanskim, ono u ona doba kad zova cvate…
VIrtualni svijet nas transformise brze od bilo cega. Mjenjamo poglede, misljenja I dojimo se novim idejama. Postajemo experti za sve I svasta a narocito za biljne preparate koji zivot znace. Svi se kriju iza ekrana sa prstima na tastaturi I osjecaju se jakim I nepobjedivim. Mnogi vec odavno citaju tekstove I postove kao sto bi ih citao Samsungov kompjutor koji koristi googlov rijecnik. CItaju tako a nisu u stanju vidjeti sliku osobe koja je nesta pisala. Nisu u stanju sjetiti se energije a ni boje glasa koju bi pisac imao da je u stanju da sve to iskaze uzivo…Recimo na klupi ili u nekom od kafica. I konflikti nastaju I prijateljstva od po 40 godina evaporiraju bas ko alkoholne pare. Jeste…Kao alkoholne pare…Iza tih para ostaju one odvratne male neunistive muhe sto me nerviraju vise od svega… Nije kao voda… Kad voda ispari, opet se vrati na zemlju I sve bude u redu… A ja jos sam I ovo zaboravio rec…Poslije alkoholnih para samo glavobolja potraje duze od muha…Onih odvratnih…
Nije lako zivjeti u virtualnom svijetu. Nije…A nije lako niti ga ignorisati… I kad se iskljucis I odes iz svega, na ulici te cekaju zombiji, potpuno nesvjesni svega oko njih, ignorantni I odsutni od stvarnosti. Nohaju telephone na kojima je ringer ugasen. Ne odgovaraju cak I kad vide da ih neko zove… Strah ih sopstvenog glasa. Nije ih strah tipkanja nevjerovatnom brzinom I to po nekoliko minuta…Puno se ima reci o ovom virtualnom svijetu, al nemam strpljena a vala I necu da si kvarim zadnja 24 sata. Necu iz inata. Ocu da sam ja, ja I da mi ovi leptirovi razvaljuju po meni dok god hoce…
I tako… Jutros se probudim, naglasavam nicim izazvan. Kafica, cigara I pravo e-mail…Nema nista, a I kako ce bit kad sam zadnji put provjeravao u pola noci…Od tada do sada svi spavaju, bar ovdje gdje ljudi komuniciraju samo e-mailovima… Mislim ovo sto se sada zove ljudi… E pa posto nema nista, haj na fb ubrzano… Kad imam sta vidit…Zahtjev za prijateljstvo…Namah mish sam leti da se vidi ko je I sve se bogu molim da nije Urgunu Zanobi iz Kenije s lovom… Vise nemam gdje tu lovu slagat, a I u banci me gledaju nepovjerljivo kad mi donesem cek od 17 miliona larado… Pa ih ja onda prvo promijenim u drahme pa sa dva slepera love pravo pred banku…Haya…
I ja tamo da vidim ko je, kad me spuca svjetlost Bogova I sva zvjezdana prasina I sve simfonije se razlise po meni. Rijeka, ma sta rijeka, okean sjecanja, emocija, slika, zvukova I mirisa me ophrva taman ko da sam zrno rize…Ma dva okeana…
Puce mi pred oci prvi dan osnovne skole I uciteljica Ljiljak… Pa ono nezgrapno postrojavanje pred Slavisa Vajner Cicom. Visoka ograda nemoze se pobjec, a I puno roditelja. Pa mi pade na pamet onaj Ante u koznim kratkim pantalonama stajerski stil, najveci od sviju. Prvog ga prozvase. Ko planina je bio za mene…Taj dan, to jutro… Da
sam danas dobio dva zahtjeva sigurno bih se mogao sjetiti svih 32 ljepotana I ljepotica iz tog mog tada prvog razreda… Garant… Ovako samo likovi I izgubljeni osmjesi I plemenita djeca u redu da skupe znanje za poslije. Bilo je tu kikica I pletenica, masnica u kosi I kratkih frizurica. Svi uredni I ispeglani okrugli il mrsavi, al nekako sretni. Kao da
smo tada znali da ce uciteljica Ljiljak I poslije ucitelj Lutvo Hadzic, od tih malih kladica istesati najljepse radove u drvetu I za sva vremena…A jedino drvo, starenjem postaje ljepse I ljepse…
I bilo je to jutro festival imena, citanih na cetvrtastom mikofonu ispred skole koje vise nema pod tim imenom, skole okruzenom livadom, na kojoj se tako lijepo plasticna lopta, felsava, odbijala I busila…To jutro svi nekako preplaseni od tog dana, al djecacki radoznali, postrojeni po razredima, polako I uredno usetasmo u poglavlje zivota koje su mnogi zaboravili ili ga se slabo sjecaju a ja eto s ovolikom glavom, sve jos uvijek vidim…I naravno u bojama…
I tako se sjecam I jedne male glavice opasane crvenom kosicom, sitne male djevojcice dubokih ociju I prekrasnog osmijeha. Onog damskog osmjeha, sto se samo dame s njim radjaju, I nisu ga ni svjesne. Osmjeh koji te zaintrigira I odmah se osjecas kao prijatelj iz davnih vremena a tek deset godina ili petnaest godina poslije, pocnes da tragas za tom vrstom osmjeha I za tom dubinom ociju. Jerbo to je ono nesta sto stimulise I gura naprijed. DOk sam tu da spomenem I druge plave glavice, I crne… Sve glavice koje sam video prvi put u svom zivotu na ovaj nacin. Do tada se nisam ni obazirao na drugove I drugarice. Nisu mi ni trebali…Bila je tu Baka I Dedo moj, pa moj pas, pa moje Jezero…I sta ce mi vise. Ni sanjao nisam da ce mi taj dan dati drugove I prijatelje koji pocinju da me oblikuju I prave nesta od mene. Sjecam se cetvrtastih ramena vecih djecaka, razbijenih koljena kod nekih, I postovanja za bol koji su morali proci da bi se tako ponosno sepurili sa smrtonosnim povredama…
Onda su dosli ispovijednici, spomenari, rodjendanska pozivanja I igre bez granica…Upoznali smo I smrt I kako to boli kad je neko od nas izgubio roditelja prerano…
Onda je dosla I srednja skola, I preseljenja I novi klinci I klinceze… Pa fakulteti pa vojska, pa brakovi I rat…
Ja vakav kakav sam, sjecam se svega I radujem se sjecanjima. Sve pamtim, I lose I dobro. Radujem se kad me nesta gurne u tu proslost sto razmeksava I budi najljepse u meni. Onda znam da sam ziv, pa mi bude fino. Ponekad imam osjecaj da bas zato sto zaronim u sjecanja I pocnem rovat po njima, napravim situaciju da mi se ti ljudi I jave poslije toliko puno godina… Ko na primer moj kum jucer… Da nam nisu virtualne veze popucale jos bi mi trunili o svemu I svacemu. Ovako samo sat I po I ne bi nam dosta…Al haj ima dana. Pa I kroz taj razgovor, radost me ispuni I starost mi se ucini prihvatljivijom. Vec se prave planovi gdje I kako cemo samo jos malo…Pa mi fino dodje…
Kad ja iskupim sve svoje ljepote I sva svoje blaga, kad ja razastrem sve dijamante I smaragde koje imam u dusi za sva vremena, kad me vjetrovi budu tukli, kise kupale, a topla jutra donosila kafu, e tada vise nece biti virtualnog svijeta… Ni blizu…
Primjedbe
Objavi komentar