Dugo mi cekat...
Tri sata ujutro I tri tone tereta na prsima. Al more Arnold pdnijet sve. Nekako ko da mi se I manta al to se lako rijesi. Pomisli se na Bozu I nekako se ko opusti coek. To jest ja…Cuj Coek… Pakovanje, sklapanje, dugi tus realizacija gubitka stomaka u ogledalu I smedja koza, zategnuta koza lica I ojacale ruke iznenadise me. Poslije mjesec dana provedenih u divljini I oko nje gledam se I vidim da sam ja al ko nisam ja nekakav sam bolji I sam sebi ljepsi. Skontah sto su me trebe napadale. Kontam kolko bi me trebe tek napadale da nisam sjed I celav ko da sam fratar, pa mi bi lakse. Oblacenje, brzi frustuk I taksi… Svaki kilometer nova kila pritiska na ramena… Letelica…24 sata poslije Pasco, WA…Kuca… Ono sto bi trebalo da je dom, sad je samo pomocno pomagalo za prezivljavanje. Bozo ko paraplegicar…Nemere na noge kolko se trese od srece…Podizem ga I osjecam toplinu pisake na majici…Popisa me od srece…Oce da mi se uvuce u slusni kanal, lize me I nekako potmulo, promuklo skici…Volimo se…
Moja kafa najbolja na svijetu, zenini ustipci I mladi sir…Gdja Balantines…Nesta mi pritiska ramena I tesko mi se rijeci odljepljuju s usta. Izadjem na bascu I udisem pustinjski zrak Pasca. Naredjejum paljenje hladjenja I to namah. Odoh do hale, ne znam ni sam zasto…Opet se gledam u ogledalu I mal me srce ne udari. Podbuhlo lice I teski podlivi pod ocima. Spustena ramena, ispo stomak isto ko nista. Boze ruznog starca, mislim se…Sta je meni ovo trebalo…
Sjedi nazad I mazi se sa Bozom, I prica puce od prvog dana pa na ovamo…Sve valovi osmjeha I nagon za plakanje preljevaju jedno drugo I vrijeme tece, a u stvari sve stoji I ja nikako da se sjetim zasto sam se ja vratio kad se po svim predracunima moze obracunat da bih bas tad u ta doba sjedio na cetrnaestoj stepenici lijepe kamene kuce, gledao kako sunce viri I konta dal da nas ogrije il da nas sprzi taj dan…A sve dok ja srcem Frankovu kafu, I pusim prvi filter Marlabo…I cesem ubode komaraca…Svako jutro ih gledam kako mamurni leskare na plafonu I boga prokljinju sto me izujedose pa sad mamuraju…
Jos malo pa bih izasao na rivu…Jos malo…Jos malo pa cu morat u krevet, jerbo ovi ovdje nemaju dusu. Vec mi je dva puta receno da se sutra mora na posao…Necu….Uzinat…Ocu da umrem I da me nema I da se samo sjecam zadnje cetiri hefte…Eto sta ocu… Ovo sto sipam davno je proslo okvire whiskeya pa cak I duplog…Ovo u casi sve vise I vise lici na caj…Ladni…Ma gdje mi je Kum… Suza mi poleti kad se sjetih drage prijateljice koja me doceka na Splitskom aerodromu I tih divnih nekoliko sati na Splitskoj rivi nicim izazvanih…Ni ne sjecam se sta smo sve dotakli I sta smo sve pricali…Sjecam se sklada I topline, prijateljstva pozitivnoh fluida I duha koji jos postoji u samo nekoliko nas. Draga moja Nada Herman… I prokleti katamaran koji toliko brzo vozi…Veceri na klupi pred crkvom I ono zvono u 9…Sto prica o devet zivota I 9 smrti. Ono zvono sto u 10 podsjeca na sve ljude I budi mastanja o tome kako bi bilo divno I smrtno opasno da se skupe ljudi koje obozavam svi na jednom mjestu. Pa mastanje koliko ljudi mogu primit odjednom u jednom danu I dal nam bilo tijesno…Ma nema sanse…
Sjetih se moje Kate Vrcicke…Posvadili smo se ima dosta vremena. Javio sam joj se I znao sam da nece odbiti da se vidimo. I nije….. Ne znam kako je proteklo tih par sati Splitske rive I razgovora. Pred ocima mi njena gusta kosa oprezno Bogom poredana da je napravi sveticom I cisti pogled Djevice Marije… TOliko je volim I cijenim, a toliko je divlja…Moja Kata…
Pricam dalje…
Trazio sam Anitu I Nadu….Danima…Cudesno niko nema broj telefona za njih…Zadnju noc sjedim u Engleza I cjevcim kapucino… I ko magicna duga bljestava I prelijepa pojavi se laganim hodom koji bih prepoznao ne znam gdje I ne znam kad…U pola glasa izgovorih njeno ime…Anita…Vise kao konstataciju nego kao poziv ili doziv…Okrenu se prekrasna zrela zena I pogleda me pravo u oci…Onako kako samo ona to zna…Samo tako…Nema takvog pogleda nigdje I niko ga ne zna tako upakovat…Pridje mi tiho imedju stolova I zagrlismo se onako mirno I njezno ko da smo u strahu da to nije istina… I stajali smo tako zagrljeni minut dva… Onda je sjela preko puta mene I samo me gledala…u ocima se smjenjuje tuga, radost nevjerica, pitanja, ma nema veze samo da smo sad skupa…I onda poslije garant 5 minuta izgovori “E tako ti je to moj Davore”….Mislio sam da vrisnem da igram ples za dozivanje kise, nesta da uradim sto inace ne bih nikad…Zakovan za stolicu jos uvijek joj miris osjecam I pogled osjecam na sebi….Pa prica….Pa onda haj kod Nade… Mal je srce ne udari…. A bila je to zadnja noc moja u Luci I sutra je trebalo na put…CUdo…
I sad sjedim ovdje I mislim se sta cu od sebe… Telefon nisam upalio…Necu ni da znam kolko ima poruka I ko me sve zvao. E-mailove necu da citam… Ocu da sjedim I da trnem I da se sjecam…Ocu da nesta bidne al nece bit nesta sad za zasad garant…Jedino bih trebao nazvat Sv.Petra da ga pitam imal mjesta za mene makar I preko reda jerboa ja nisam siguran da cu ja sve ovo moc dugo podnijet…A dugo mi je cekat na sljedeci put cak I jedan dan…
Dugo mi cekat…
Primjedbe
Objavi komentar