Tako to ide...

 Jutros nesta ko da sam mutan, ko da I nisam…Ko I bi a ko I ne bi sastavio. Pa nesta kontam kolko su jutra postala znacajnija sada u ovim godinama. Nisu kao prije. Prije bi covjek ono prosto skocio pa juris, hala, tus, brijanje oblacenje kafa, pa trk u nove radne pobjede…Uz sljedecih 17 kafa… Sad se nekako budim mrzovoljan. Istina bog zavisi gdje. U Vela Luci budim se prirodno…Izmedju 6 I 9 ujutro… Kako mi se cefne. Pa se protezem bas ko Bozo. Udisem duboko I punim plucima. Po mirisu zraka cijenim kakvo je vrijeme I dal ce biti vjetra. Pa ondak spokojno do kuhinje. Kupio sam si nov transistor. Marke Denver. Izgleda ko oni starinski, a nije…Nov je…Upalim Denvera prvo I gledam gdje mi je Kreso…Aha eno ga… Ondak pustim plin I zapalim vatricu za kaficu. Pa hala…Pa nazad u kuhinju I u prolazu vidim da je Kreso otiso na spavanje. Ondak se kafa naspe u poveliku solju, pa se iznese na cetrnaestu stepenicu I tu se sjedne… Denver svira, sunce izlazi I kristalni zrak mi pegla kozu na licu… Sviju mi jedan dan cu sam sebe pitat da izadjemo, tolko dobro izgledam u ovim godinama sam sebi…Bas ono fin, ko fin starcic…I proklinjem cetrnaest stepenica I kontam sta da im radim I kako da ih bude manje…Cetvrti dan sam tako skonto sta cu I kako da ih sravnjam…Ma dobro smanjim…Pa sam poravno sve izmedju ovih cetrnaest I onih sedam I dobio trinaest I sest….Joj kolko je sad to bolje…I ravnije… A meni drago…Pa ondak dorucak…Al onaj laganini…Svega na sto…Denver svira radio Split…

U cemerici se covjek budi nekako u strahu sta ce me spopast danas. I kolko se god brzo izvlacim iz kreveta I nalazim pozitivne razloge za pozitivne odluke nidje mi se nit ide nit mi se sta radi…Kad cujem onaj Senseo Philips aparat za kafu kako krci oce mi bit nesta, al sta cu…Bolji je od ovog cemerickog koji ti izbaci naku crnu vodicu napola mlaku a izgleda ko da je crnac opro noge u njoj…I to im je kafa…Jastaradi…Muzika se ne pusta, isto ko da je nacionalna zalost I jedina radost je onaj moj Bozo, kad vec Krese nema… Ono mahanje repom I to…On se onim bobicama za dorucak obraduje ko ja sto se obradujem pleckici kod Slobe, kad ima…I ondak sve na sat…Haj ovo haj ono ne kasni budi na vrijeme, tekst message, voice mail, e mail, leti tamo, leti vamo…Do podne ko navijen…Ondak puknem…Jerbo svi tekstiraju a niko nece da prica…Jerbo potrosise I boga na emaile a lakes im nazvat…Jerbo svi kasne a neki I zaborave da dodju. I svi ama bas svi lazu ko lopovi. Kad ga pitas kako je a oni ono “Great”…Ko sta me pitas kad sam super…A znam da nije, da mu je dijete narkoman, I svaki dan se brinem dal ce zivo kuci doci, da je kokuz ko I svi u cemerici I da mu se u dan pita kad ce pod most, I da ne zna zivit jerbo mjesa pivu I viski ili jos gore votku I pivu. Zena ga ostavila I otisla za boljestojeceg, a ljubavnica ga odera taman ko ja jegulje sto sam nekad znao kupit kod Teta Olge…Al more lagat to je cudo…

I ondak ja puknem oko podneva…Pa bjez kuci I nikom se ne javljam. Necu…Iz inata…Ponekad se javim samo zeni svojoj, al I to je samo ponekad jerbo ona mene samo ponekad nazove… Malo mi ko dodje fino okolo 4 popodne kad ogladnim, al ono bas zdravo ogladnim, isto ko u V.Luci oko podne…Samos to ovdje nema salpi, orada, fratara, sardela…Moras nesta mesnato bacit jal na tavu jal na ovaj mali plinski za zenu mi u mene mi I mene samo… Nekad bacim umjesto icega 16 cevapa…Nije sto sam stipsa nego sto tako dodju pakovani…I onaj indijski kruh umjesto nasih somuna…Kad zatvoris oci I nema neke razlike…A I ljepse je zatvorit oci da se ne gleda sve to…I kad je sve gotovo I ja se naperim na gledanje tv-a, negdje iz podsvijesti me napadne jutro sesnaest sati daleko. Nadjem ja lijeka I zato. Al kad legnem da spavam, I zaspem ko janje jer predamnom je 9 sati snova o svacemu necemu lijepom I dalekom odavde…