Jutro

 

Sad mi nesta pade na pamet kako je to bilo prije interneta i corone u doba kad niko nista nije znao a opet smo svi sve znali i bili sretni...Bar ja...

Ono prije vise desetljeca kad sam mali bio, volio sam da budem kod Bake i Dede... U skolu jos nisam isao toliko sam mali bio. Mogao sam ostajati kod Bake i Dede kad god sam htio... Svega je tu bilo al meni jutra padnu na pamet uvijek... 

Spavao bih izmedju Bake i Dede. Oni su se otimali po vascijelu noc kod koga cu spavat da mu budem blize. Utrpan pod pernati jorgan, lagan al vruc nisam se otimao puno...Meni svejedno... Moji Baka i Dedo nisu hrkali...Bar ja nisam cuo. Krevet je bio ogroman izradjen od ruzinog drveta, starinski sto bi Baka rekla...Na zidu iznad nas slika Djevice Marije s bebom. Pored te slike i slika Sv.Ante. Isto s bebom... Nama se tu nije nikad nista moglo desit. S tim slikama i s tim masivnim krevetom. Kad si siguran onda spavas ko beba. E tako sam i ja spavao...

Budio bih se cim bi se Baka pokrenula... Onda me deda cvrsto hvatao i govorio da moram cekat jer je jos hladno... Baka bi se stustila u kuhinju i pocela prckat oko vatre. Sva vrata otvorena a Deda i ja se izlezavamo. Pitao me sta cemo radit danas, a ja nisam znao nista bolje rec nego da cemo se igrat. Njemu bi se osmjeh razlio po licu... U to bi se osjetio cudan miris. Miris koji se ne zaboravlja. Miris tek podpaljene vatre...Deda bi me umotao u jorgan i odnjeo u kuhinju. Vatra je vec gorila i pucketala. Cijela kuca je mirisala na uspaljenu bukovinu. Deda bi me ususkao na seciji i brzo se oblacio a bogami i Baka... Deda je komentarisao: "Oblaci se stara smrznut ce ti se guzovi..." "De stari ne laj pred djetetom", odgovarala bi Bakica... Ja sam se kikotao i bilo mi nesta fino gledat ih u zurbi. Vatra se rasplamsavala i cuvena serpica je bila na sporetu. Onda dolazi zuta djezva... vec sa kafom. Baka bi je stavila na kraj sporeta... Samo toliko kolko je trebalo vodi da prokuha. Onda zakuhavanje i to je to. Kajmak od dva prsta. Sad vec cijela kuca mirise na upaljeno drvo, svjezu kafu, mir ,spokoj i srecu mojih Bake i Dede sto sam ja tu... Deda bi tada zapalio prvu Carmen cigaretu. Miris tog plavicastog dima osjetim i danas bilo gdje da sam. Zapalim moj Marlboro a dedina cigara mirise. I Bakina kafa. I zabacim glavu i tacno ih osjetim pored mene tu negdje.

Onda bih ja dobio malu zdjelicu slatka od ruze. Bakina ruza, ona sto je rasla na cosku kuce. Pa bi ona to pobrala i pravila slatko u 3-4 velike tegle. Da ima... Ja sam uzivao u svom slatku a oni u svojoj kafi. Nije se pricalo bog zna sta u toku prvog fildjana kafe i prve cigare. Na drugom fildjanu i baka bi zapalila prvu a deda petu, sestu. Ja sam grebao po svojoj casi. Deda bi pitao hocu li jos. Baka bi rekla da mi je dosta i da cu se usrat...Deda bi joj rekao da ne laje pred djetetom... Dan je pocinjao. Polako i sigurno.

Bili su to tada lijepi dani. Puni zivota. Jedini problem s tim danima je bio sto su prolazili. Prolazili i vodili me u dane kad nece vise biti Bake i Dede, ni slatka, ni uspaljene bukovine. Ti dani su nas vodili, sad to znam, u nesto sto niko ne moze da voli. 

Ja i danas imam sliku Djevice Marije s djetetom i Sv.Antu. Oni su vjecni. Al nemam Baku i Dedu. Oni su u vjecnosti. Ja se sve nesta nadim da ce i moji dani brzo proci da cu i ja na put. Nadam se isto da cu ih naci kako kafenisu u tisini, sa filter Carmenom i spahretom na drva. Nadam se da se necu morat prijavljivat tamo negdje s check innom, dan ranije preko interneta. Nadam se da cu bit u stanju samo banut gore, ono kad me najmanje ocekuju. 

Da ih iznenadim ko za Bozicna jutra. Al to je vec druga prica...