LONCIC

 

Ima tome bukadar godina kako u kafe "Davor" nadjoh jednu malu skromnu djevojcicu, razlicitu od drugih...Uvijek sam imao slabu tacku na plavim ocima, jos ako mijenjaju boju u odnosu na doba dana i trenutno raspolozenje onda je to to ...Mislim leptirovi se razlete...I tako ti se ja zabacim u to drustvo i poslije teske i neizvjesne borbe uspijem ti ja zakazat sastanak, naravno i sa njenom drugaricom u paketu....

Jelde vi vec mislite kako ce ovo biti jedna od uobicajenih prica iz moje proslosti pa se smijuljite i namjestate udobnije a pojma nemate sta vas ceka do kraja...Taman ko sto ni ja nisam znao u ta doba a sad je sve to nekako cudesno isprepleteno i povezano...

I tako ti mi izadjemo, ona njena drugarica i ja....Bogami smo izlazili par puta dok se mala nije malo osamostalila, a ondak je sve bilo puno lakse...I neminovno dodje dan da se i roditelji upoznaju. To je bilo spontano a ne ovo ko sad, kad meni Boris dovede trebu u 9 navece i kaze mi kako se zove, a ona ni pet ni sest izvadi papuce iz tasne i zasjedne...Kazem Veri da se bojim pravo jer ova je i papuce donijela...Ostaje garant...Al eto Bogu fala nije...

Bila su to druga vremena. Sve je bilo spontano i na svom mjestu pa tako i upoznavanje sa roditeljima, i stvaranje ozbiljnih veza , brakova...Pitam ja Verinog oca kad smo se zarucili, dal hoce da ga zovem Cika Pero, il da ga zovem Tatom....Kaze meni cika Pero: "Zovi ti mene sine LONCIC samo nemoj da me razbijes..."....

I tako je Cika Pero ostao Cika Pero i jako sam ga volio i cijenio...

U ovo doba godine svake godine kad se familije skupljaju i kad se svi radujemo praznicima i neradnim danima, krkanju i kolacima, ja naopak kakav sam, nekako zamrem. Misli mi odu na one prave praznike i vrijeme provedeno s ljudima kojih vise po sili prirode nema. Bujice smijeha me napadaju jer nicega ruznog ne mogu da se sjetim. Samo jel sala i smijeh, ljubav i sloga vladala. Sretni smo mi bili u ta doba sve do 92....Sretni ja ti kazem...Uzivalo se na svim frontovima i dijelilo se sve kapom i sakom...Nezadovoljstvo je pocelo dolazit kad su svi imali ficu, tristaca ili princa....Nezadovoljstvo je nastalo kad su farmerke pocele dolazit u grad, i nekako sablasno i ispodtiha stvarati memli snove o necemu sto nam nije trebalo a svi htjedose da imaju...Mislim tu u Carsiji ocu da imam Beneton...Sta ti mislis...Beneton i tacka..Krokodila na Kosevu...La Costa je oduvijek pripado Kosevu...Idemo....Necu nista da cekam, ocu sve i odmah sada dok trepnem da je ispred mene. Pocesmo negirati vrijednosti za koje se ginulo, i negirati ljude koji nam dadose tih sretnih 50 godina zivota...Ljudi, halo ljudi su ginuli da nama bude dobro i imali su cilj da nama bude dobro i da se patimo manje nego sto se ikad ijedan predak nas prije nas patio...LJUDI su to bili i ZENE i DJECA su ginula i stvarala da imamo mir, blagostanje i srecu, a ne Beneton, La costu i GOlfa 2....

E kad su svi odjednom htjeli da voze Golfa, onda je i raspad krenuo...On bolan carape poderane nosa, al golfa mora vozat i zato stelu trazi. Jaka smo mi drzava bili....Nisi ti nas mogao poderat u jednom danu...Ma jok....Al ode...Puce po savovima, i poklasmo se ko hijene oko tice prepelice...Pa kad nam ni to nije dosta bilo onda i savove pocesmo negirat i nove snitove izradjivat...Izginuse hiljade...Degenerisase se milioni...Za sta...Jel za boljih 50 godina i da se generacije koje dolaze ne pate??? Jel to??? Zbog ceka majke izgubise sinove, i djeca oceve??? 

Moj direktor je imao sluzbeno vozilo. E da vidim kakva auta danas direktori voze...Ima vise djipova u Sarajevu u svakom trenutku nego u nekoj vojnoj bazi zapadnih sila...Moj direktor je vozio golfa...A onda je vozio ladu...E eto...Takvi smo mi bili u mojoj firmi...A vidi danas...

Eto tako mene napadnu crne misli jel dodje Dan Rudara...Pa dan Armije...Jer sve smo mi to slavili i nastavljali kroz Bozice i Nove Godine...Sa cajnom kobasicom, travnickim sirom i kiselim paprikama. Polama u rernama i tvrdo  kuhanim jajima. I bilo je ljepse i svecanije nego sto je danas...I nego sto ce ikad igdje biti...

Pa kontam kolko bih volio da se svi sastanemo i da svi zivimo u jednoj drzavi, zaljubljeni u nju kao sto su stari bili. Da se radujemo, druzimo, stvaramo i smijemo kad izradimo papka i stranca ko sto je to red, nacin i obicaj vazda bio...

Kako bi to bilo kad bi nekako odlucili pa napravili sami sebi svoju drzavu pa je zvali "Loncic"...Loncic...

Al da ga ne razbijemo...