Ma dobro ce to bit...

Poslije svakog zestokog mamurluka postanem nekako kristalno cist. Ama ono bas bistar tolko da mi se vidi kroz glavu. Koja bude tolko velika da moram na kant prolazit kroz vrata. Al sreca imam rasola, pa sto god vise rasola pijem a to glava manja. Pa se rupa pocinje smanjivat a misli zbijat I onda kap po kap nesta pocne I izlaziti kroz vrhove prstiju pravo na papir pa u svijet, al daleko od mene. I nista ti ja to ne kontrolisem nit se bakcem, nego kako je tako je, pa kome pravo kome krivo al sta je tu je…

I tako ocu da pisem o vremenu I stanju u vremenu. Imam ovih prijatelja I “ prijatelja’ koji ne daju reci da se stari I da su stari I da stare. Pa meni to uvijek bidne sega. Ja znam da sam star I da sam ostario al nikako to nesta ne kontam ono u dubinu . Do prije nekoliko dana…

Kao sto rekoh Bogu fala imam prijatelja. A prijatelji ko prijatelji nekad prije 20 I vise godina bili ono malo nestasni I neoprezni, pa dobili djecu…Zavisi kako koji al ta nasa djeca polako ali sigurno zauzimaju mjesta u zivotu I popud morske pjene sto gura suhe palmine listove, istiskuju nas van…Na zalo pa da se grijemo I ceznutljivo gledamo za njima kako se lijepo njisu, dolaze I odlaze u ljepote I dubine mora I zivota…

Joj kako sam ovo reko…Ma nema…

Imam srecu da ponekad uspostavim I kontakt sa djecom tih mojih dragih prijatelja pa mi dodje drago da vidim iskru iz oka mame, ili jaku bradu I veliku saku dragog tate, kojih se sjecam od kad znam za sebe. Budu mi malo sega sa novim naglascima, I sa govorom jezika naseg za koji nisu sigurni kako da se izjasne, pa ubacuju stidljivo po rijec-dvije stranjskog. Bogu fala ogromna vecina nase djece se iskolova. Sto zbog maminih I tatinih para, al sve nesta kontam zato sto su pametna a geni nisu kreka cumur…Iskolovali bi se oni I bez nas jerbo takva je to cehra…Sve oce da zna…

Pa oturim pricu. I oce da pricaju a mame I tate ne vjeruju da su pricali sam nom jer ne pricaju s njima. Kazu mami I tati da im oni popuju. A meni nista ne kazu…Sa mnom pricaju. Budde tu I ozbiljnih I neozbiljnih tema, I sege I nevjerice. Bude ono pravo jaranski. A meni bude drago. Ne nutkam ih s hranom ko mame I tate. A oni samo brste li brste. Cevapa im nemeres napec garant…I tu dodje vrijeme…

Vrijeme da me pitaju “ A sta je ovo…”

A ono sarma mala slatka zavrnuta, ususkana ma brj sarme zalogaj…Pa ja moram objasnit…Pa onda oni to uzmu da probaju jerbo im kombinacija zanimljiva…I odmah tri odose… A meni kolko drago tolko mi zao da “mama to nikad ne kuha…”Pa onda kad slatko dodje na sto a oni za puslicu pitaju da li je to mashmallow….A meni dodje nesta tesko jerbo ni to ‘mama nije nikad pravilaA onda im se oci rasire kad nalete na onah orah u sredini… Prica ide u svim smjerovima I vrijeme leti ko ludo. Svasta naucim, nasmiju me, bude mi bas ono fino, I sve nesta kontam skim li moj harlov prica, jer sam nom ne prica cak ni telefonom…Iako sam ga molio da me nazove svaki put kad je u hali…Da makar znam da ima urednu stolicu…Ma jok…

I onda me u zadnje dvije hefte dva puta grom opici u toku razgovora sa ovom nasom djecom. Upita me njih dvoje u odvojenim susretima, ne znajuci jedno drugo, a ono u sklopu neke price, upitase me zasto mi dodjosmo do cemerike…

“Pa zbog rata…”

“Kojeg rata???”

“Pa onog rata. Kod nas…”

“I don’t understand…”

Pa meni bude krivo. Pa onda skontam, da nije to ni cudo da oni o ratu ne znaju nista. Mislim dodje mi cudno da im mame I tate nisu to nekad izobjasnjavali, al opet kontam sta I kako da izobjasnjavaju. Ipak su ovo djeca koja I vise nisu djeca. Mladi ljudi. Rodjeni pred I u ratu…Rastu tu 20-25 godina I nikad nisu ni culi o ratu. Kad mame I tate posjete jedne druge I oture svoje birvaktilske price I rasprave djeca se fataju play stejsena I odose se zaglupljivat drugim tvarima a ne nasim naprdivanjima sta je starije kokos ili jaje…

I tako….Jos malo vremena treba da prodje I mi cemo otici. I sa nama sve price o ratovima, stradanjima, strahovima. Ne zna se kome I gdje I kako je bilo gore. Zna se da ce ova nasa djeca ostati iza nas I da se mozda sjete Dache I sarme kod Dache. Adrese za Bosanske restorane im saljem e-mailovima, pa ako oce da pojedu dobru picu u nacionalnom Bosanskom restoranu u Vancouveru…

Vidis kako vrijeme prolazi..A kad vrijeme prolazi onda to znaci da mi starimo. A kad ostarimo ono skroz I dodijemo I Bogu I narodu, ondak odemo u jednom smjeru tamo gdje oni drugi oce a ne tamo gdje bi mi volili da odemo u jednom smjeru. Sto se reinkarnacije tice ja samo ne bih volio da se vratim ko kupus. To stvarno ne bih volio. Ne bih volio jer gledam ja sad sta ja radim kupusu…Prvo ga operem pa izbusim rupu u sredini, pa u svjezu ranu naspem soli, ono domacinski…Pa ga zavalim u kacicu I to plasticnu..Pa ih naredam kolko mogu, pritisnem kamencinom iz rijke Columbije, I zalijem vodom…Iz cesme…Ma daj ba…Tortura…I onda jos cijedim onaj rasol da bi mi pomogno s pocetkom ove price…

Sto nema smisla nema smisla…

Al sve ce se to zaboravit s vremenom…Samo ti cekaj….