M.Tita 3

U ovim tmurnim vremenima I vilajetima, kad se govori o smrti vise nego o rodjenjima vlastitih unuka, tesko se boriti sa mislima. Rijetko se nadje razlog za rahatluk, za onu mirnocu u dusi s kojom smo se tako rado budili u svakom danu I kad je jedini problem bio da te profa ne prozove bas taj dan iz matematike jerbo si vascijelo juce proveo misleci o onoj maloj iz trece klupe pa ti se pobrkalo 8x4…Crne misli I crni dani ispunjene lazima, prevarom I izbjeljivanjem mozga… Cigarete I alcohol, fox news i ratna nahuskavanja, otvaraju nezadovoljstva, I kao olujna otvorena mora pjenom zamagaljuju radost zivljenja.

Pronadje se tu I tamo po koji bljesak zadovoljstva. Onako nicim izazvan. Ono doslo niodkuda. Pa mi dodje fino. Pa ko orao rasirim krila I napusem se ko horoz, curlikan, I ne dam da me iko dira I da mi uzme radost. I u toj radosti trenutka ko I uvijek sjetim se Bake moje Anke koja me vazda ucila da dijelim. Da dijelim sve…Pa mi je govorila:

”Sve dijeli a ako tebi ne ostane, sreca ce ti ostat sto su drugi sretni…Pa ce ti biti drago.”…Znala je moja Baka Anka…

Elem tako dok brojim dane I cekam proljece tamam kad sam skonto da je proljece daleko, stize poziv preko telefona bez zice. Topli glas mog susjeda sa kata iznad, mog dragog prijatelja, tutora, ucitelja, brata po adresi, ustalasa cemericki zivot. U tri casa I 6 recenica, gdje si stasi, djes to I kad….I dan poslije vidjosmo se u sred ove pustinje jugoistocnog Washingtona. Dodje moj Zeljko Katan visok ko jela, isti ko nekad…Dobro nije bas skroz isti. Skino je brkove…To sam mu zaboravio rec…Bogu dragom fala, komadina od covjeka…U liniji zategnut, ten se nabacio, onaj floridski…Haj ti jarane ima tu matrijala kolko oces…Za njim Princeza ulaza u M.Tita3 Moja draga Nadija, jedina zena koja je mene maltretirala jos od malena I to matematikom…A bas kad sam ono zgrijesio znala me malo I fizikom pritisnut, podpomognuta stalnim Zeljkinim dobacivanjima u stilu:

“Fizika je snaga, Fizika je moc….Ko ne uci fiziku slabo ce proc…”

Da meni njih ne bi, nikad ja ne bi skonto nista iz ta dva predmeta…Al haj…I Zeljko me sarafio sa skolom sto jest, jest…Al ono malkice ko lakse…Pa se znalo instruktovanje zavrsavit I na tavanu u foto-laboratoriji I nesta se drugo ucit a ne samo sinus kosinus, funkcija, poluga….

Ama nista…Isti moji dobri susjedi, nit to stari nit se to mijenja, , ko momak I djevojka iz studentskih dana…Da ih sad vidim s djecom I unucima o kojima pricaju sa toliko ljubavi, ja im ne bi vjerovao da su to njihovi ljudi…Pa ododkud im tolka djeca da su odrasla….I to sve troje…I sve to cestito na familiju, I lijepo na Nanu….A osmjeh onaj sa trade markom ala Zeljko Katan…Stat pa gledat…Ma kako ono vako Marijin Dvor razasla poslanike po bijelom svijetu da tragove ostavljaju I kulturu ispisuju u stranim zemljama…

Tece prica…Tece prica o M.Tita od prizemlja pa do cetvrtog sprata…U stvari od podruma…Pa se svi redom spominju…Po punom imenu I prezimenu…Niko nista nije zaboravio I ne zamuckuju se imena, nadimci…Nema onog “KAko se ono on boze zvao???”

Spomenuti su svi roditelji, sva djeca, pa zene I muzevi djece, pa djeca djece…I tu je falilo imena kad smo dosli do unuka…Al sve su ti to neka prava djeca od djece. Nidje ni jednog salabajzera sve priznati I postovani mladi doktori, inzenjeri, veterinari, fizicari, , sta ti ja znam…Pa meni drago…Pijemo jedno drugo, I bar ja osjecam kako neki spokoj raste u meni, I zivot ulazi u svaku poru. I bi mi ljepse nego ono kad vidim V.Luku I cujem cvrcka a mirisem more. Ma da mi je vako svaki dan pa eto makar I ovdje u ovoj maloj kuhinji na tvrdoj stokrli, samo da mi je moj susjed ovdje...

Al jedno nemeres zastavit…Onu kazaljku sto kuca…I to kuca brze kad ti je fino nego kad nije…Odleti vrijeme…Nidje ga… Kad je kakav belaj ona kazaljka stane, pa ne mice, nikad belaj da prodje… A kad se vako fino sjedne, I opusta…Ma to nema. Ha ti dlan o dlan prodje…Te sta cu…Sjeti se neko da se uzme par slika, I ja vala teskom mukom pristanem…E izvini bako al ovo bas necu da dijelim…Ocu da je moje I samo moje, I da me drzi dugo I toplo. Dok god moze…Al eto…

I haj sad. Taman kad sam skonto da od price nece biti nista jerbo sam skrtica, dopade me slika I orosi oko…Moja mama I njena djeca po krvi I po susjedstu I adresi…Pet ljudi neraskidivo, vjecno vezani u buket ljubavi I radosti za jedno prema drugom. Razne religije, sve zastupljene ravnopravno, razne kulture, obicaji, tradicije. Istorije familija I obitelji. A svi jedno…Sesti clan zlatnog M.Tita 3 opravdano odsutan, cesto spomenut, I njegov humor spomenut…Jedna slika sa svim karakteristikama utopije…A mozda I nije mozda….Mozda ce nekad nasa djeca ovako zasjest za nekakav hastal I gledati se a osjetit mir I spokoj koji smo mi osjetili sinoc…Mozda je I to moguce da se desi. E to bi bilo to…Mozda bi tada neka nebeska energija prasnula sa stola visoko, visoko u svemir I poslala signal Universu da jos nije kasno da se ljudi vole, cijene I postuju. Onaj svjetlosni znak obeliska sto oznacava vjecnu energiju kao neunistivu, koja se samo mijenja I prelazi iz oblika u oblik, al nikad ne nestaje…Samo se nekad kvari…E ova nasa nemere…Nikad…I nece…

Pa do nekog drugog susreta sa vama, negdje…Eto Zeljko moj….Organizuj nam da odemo na sapace,na Floridu na pecanje…A smuntat cemo Veru za baklavu, pa sta bude… Hvala Vam sto mi dadoste snage I volje za makar godinu. Kad vidim da ima ljudi, onda ko I nekako mogu dalje. Zdravi bili I veseli bili….

Do skorog vidjenja…

P.S.Evo Bako podijelio sam...