Sad cu ja...
Nikad birtiju nisam izbjegavao al sam je se cesto bojao. Mislim nisam se bojao birtije nego sam se bojao posljedica sutra ujutro. Sa strahom bi se pocinjalo al se sa radoscu zavrsavalo. Ova noc u Avliji pocela je potpuno pogresno. Pocela je sa radoscu I iscekivanjem. Radoscu da ce se vidjeti dragi likovi I makar na sat dva vrijeme ce da stane. I krenu tako Avlijska noc uz Dunjevacu I pivo. Puno nisam cuo, al sam zato sve video. I upio u sebe ko da mi je zadnji put. Blage oci sagovornica, mudre rijeci I prijateljska objasnjavanja. Duhovita dobacivanja I zadjevice, naravno nepresusne. I dok dlanom o dlan, prodje noc I ja sa strahom nekakvim odlucih jos jedan krug napravit…Onako ko u mladim danima, kad se para za taksi nije imalo, kad su se ramena savijala oko glave jer je bilo prohladno a mokra majica na ledjima bi pritiskala ko tuc.
Pa polako niz Kralja Tomislava… Koji osjecaj… Koliko sam puta tom ulicom prosao jal uzbrdo jal nizbrdo. I skola… I slasticarne I Radnje. Mnogo novih fasada sa starom dusom obavijenom. Brzi taxi vozaci lete u potrazi za novim voznjama. Lijepo je bilo al kratko I vala realno trebala se citava Avlija uzdurisat I vise ljudi okupit…Do mene… Sljedeci put… Valjda ce biti sljedeci put… Mora biti jos jednom… Makar jos jednom…
Sutra je zadnji dan u Sarajevu, leti kuci pa pravo pod pernati jorgan. Pas u komsiluku laje. Ne smeta mi ni najmanje. Laje na domacem jeziku pa mi fino, a ne ko ovi americki nista ih ne razumijem…
Uobicajeno skripanje parketa I sunjanje u kuhinju, kuhanje vode za novu seansu kafe I caja. Na stolu nakav paket po stola zauzeo. Eto ti pumice pa mi objasni da to nije paket, nego jagnjeci but. Pa posto ja idem na put ona ce to da zapece da ja imam za puta… Jedva I poslije teske muke dogovorih se da zamijenim but za manju koku iz rerne. Nevoljno je pristala a ja sam se sam sebi smijao vascijeli dan. Cuj but za puta… Htio sam je zadirkivat I trazit da mi upakuje I teglu krastavica, al nije imalo smisla.
Dan provedoh tiho I uglavnom sam. Htjedoh da se nadisem svega. Prepadoh se da ce me uhapsit kod Begove dzamije kolko sam vode popio. I punica mi je priprijetila da cu joj racun za vodu platit kolko sam casa kod nje otreso. Ma milina jedna, ta Sarajevska voda. To nema nidje u svijetu ko ta voda… Pored Vatre prolazim I troje ugledah. Haj na kafu. Glava mi se u kafemasinu pretvorila I to Gaggia…Natekla pravo. Opet smijeh I radost a srce samo stanca…Ko Rolex… Nema zadrske. Pa sto ne stane ovdje I sad kad mi je najljepse u zadnjih 22 godine, nego ce mi ceku montirat nedje na nekom djubristu. Al haj. Misli pozitivno I dedera jos jednu casu vode…Da me zelja mine…
Pakujem se nevoljno I sve nalazim razlog da ostanem jos jedan dan, jos koji sat. Nema vise vremena na put treba…U kuhinji koka pecena, kifle I tegla krastavica…Smijem se sam sebi. Trebalo bi ovo uslikat. Na brzinu spucam po koke I krastavce, objasnim punici da se hrana ne smije unosit u autobuse I nekako sa grcem stustam se niz basamake. Borjanica taksistica me ceka I onako prijateljski dok muski baca kofer u gepek upita za junacko zdravlje I dal je bilo sta konkretno… Stari autobusni cvor, stanica… Stari poznati miris na ulazu na perone…Nigdje nikog… Par pasa lutalica blazeno spava oko vrata I fata malo toplog zraka… Ne ide mi se I sve kontam dal ce biti srece za doci opet. Brzo I bez razloga premecem sve sta se desilo I preispitavam se dal sam sta propustio I dal sam koga promasio. Veci je spisak promasenih nego vidjenih I to mi je krivo I zao. Sta cu… Nisam ja izmislio da dan ima 24 sata I ni sekundu vise. Evo ga I autobus… Petero nas u cijelom autobusu za Split… I sofer… Boze gdje da sjednem… Brzo, ko da bjezi od nekog ufati se sofer Vojvode Putnika, nadje neku srednju brzinu I ostavi grad iza sebe u sekundi. Stislo se brate u grudima, nema tu sta. I desni suzni kanal procuri I nekako mi se lice smokri bas ono tesko, I slano… Evo ga Ilidza… Boze ako te ima hvala ti na staroj cesti. Nemoram gledat autoputeve I znakove. Ovaj ode starom rutom I rezbari po sjecanju. Predjoh na prednji sic. Blazuj… Zbogom grade I rasti… Budi mladima sto si meni bio I nek te sreca prati. Nek te ne razvaljuju I nek te grade. Ako te upola budu volili kolko te ja volim bit ces ti meni fini starac jednom, nekad. Neka te…Mi sto starimo, sto dolazimo I odlazimo, to smo tako izabrali a da nismo htjeli. Ne zamjeraj… A ti se moj Grade drzi I cuvaj ono sto je najvrednije. Krug od par stotina metara, krug sa Dzamijom, Crkvama I Sinagogom…Krug zivota koji nikad, niko I nigdje prekinut nece bit. Pa valjda ce bit dobro. Nikad se nisi ni na kog kamenjem gadjo a mogo si komotno. Valjda ce doci dani da te svi vole, opet I bez interesa…
Nidje ne stajemo…Laganini voznja… Svega se sjecam. Konjic…Nema stajanja…Jablanicko jezero, ostrozac I put preko mosta za Kulu. E moj Deda dal me sad vidis gdje sam…A opet prolazim… Valjda ce bit I da dolazim opet nekad… Zdrave vode, Jablanica…Vozac vazno saopstava da uzimamo pauzu od 45 minuta na kafanskom parkiralistu. Izlecem ko bez glave da zapalim. Gledam dvojicu kako unose janje s raznja gotovo I jos se pusi. Stavljaju I drugo… Pratim sofera, vidim uzima vruce meso I ne mogu odolit punog stomaka. Moram makar porciju spucat… Meracim sa slanim toplim mesom, smijem se I zovem punicu…
Evo me Nado moja u Jablanici I jedem vruce meso, samo da znas da ne brines jesam li gladan…
“A da si ponio onaj but sto sam ti htjela ispeci sad me ne bi budio u ova doba…” Makedonski humor iza ledja pronadje cilj, al nema ljutis… Uzmi ti Davore vode za puta…Daleko je Split…
Ni provario nisam, napadose nas sahovnice I granica…
Zbogom Bosno…Zbogom Bosanci… Sad cu ja…
Primjedbe
Objavi komentar