Upravih...
Propelas je sa nekim posebnim zanosom uzimao zalet sa piste, I nekako neobicno lagano ostavi zemlju ispod sebe. Zagrebacka svjetla se prosuse podamnom I ko zvijezde na nebu pogled postajase sve cudniji I cudniji… Eno ga Sisak… Eno ga I stisak u grudima I zadnjih 36 sati pocese da daju neki smisao. Znao sam da sam peka al ipak nisam ocekivao toliki izljev emocija…Bez razloga. Sjetih se svog Lutve I casova iz Prirode I Drustva. Prvih casova Geografije. Pokusavam da se orijentisem I pratim vrijeme. 45 minuta ce brzo proletit a toliko bih volio da vidim ravnicu, brda I doline. Kasno za to. Kesica krekera I najava za sletanje. Gledam kroz prozor I celo me boli. Upro ko sivonja… Evo ga, kontam, garant Blazuj. A sto s ove strane. Pa ovo me sad mali Nurko navodi, Bosanci vladaju svojim nebom od juce. Da sam doso juce spustili bi me il Srbi il Hrvati, a sad me spustaju ovi novopeceni. Evo ga ovo znam… Gradic Pejton uredno slozen…Jest garant…Opasno smo nisko…”More li jos jedan krug???” hocu da pitam Nurku al ne mogu kad me stislo u grlu I suza mi tece na lijevo oko. Mora da je od promjene vremena, sta li… Blago ko da majka dotace dijete po celu, propelas sleti. Neobicno njezno cak I za moj ukus.
Izadjoh iz ptice letilice zeljan smoga I vlaznog zraka… Topla bistra Sarajevska noc me zagrli I povuce prema zgradi. Carinik me pita imam li sta prijavit. Imam, rekoh a iz peta polako al sigurno sav bezobrazluk sarajevski, dvosmislenost, seretluk ispunjavu svaku zilu mene. “Sta imas ???”, upita garant papak cetvrtaste glave, sirok ko kasa. Dobar za psiholoski rat. “Imam, rekoh, da ti prijavim da sam na putu evo vec 36 sati zato sto mi je grom udario u avion dva puta dok sam preletao cemeriku. Jos imam da ti prijavim da cijelo vrijeme nisam pusio pa sam poprilicno nervozan. I vidi…Ako ti ko kaze da grom nece u koprive, ne vjeruj buraz…Hoce garant. Sta zna grom sta je sasa a sta rastan…Ili zara…Haya…”.
Odmahnu rukom I pusti me da prodjem…Licno mislim da sam mu dao zadace za mjesec da razmislja sta je pisac htio da kaze…I jos mu vidim facu kako sa strahopostovanjem gleda u cemericku saru ko da je klinton sletio….
Izadjoh pred zgradu, cigara u ustima I tri drota pred zgradom… Deset sati navecer… Necu nigdje. Ocu da se nadisem ovog zraka iako I nije sta bez smoga, al eto… “Mogu li ja ovdje posit???” upitah drotove… “Mores ako imas cigara…” jedan odgovori…. Dobro je mangupi 1:1…Sad ce penali… Pusim…Svih 10 putnika iz aviona lete za taksijima, I smijuljim se prepoznajuci onu nasu uzurbanost da budemo prvi… Neka ih … Zapalih I drugu… Eto ti nakog bijesnog auta, izlece zena srednjih mladjih godina…Joj izvinte sto ste cekali I to izdeklamova ko navijena. Grabi kofer I trpa ga u gepek….”Hajte, hajte…Gdje cete???”… Rekoh, “ja bi ti I rekao al ti garant ne znas gdje je to…” Ma samo recite, ja sam Sarajka s Grbavice, ja sve ulice znam…”
Taxi se polako ali energicno krece Dobrinjom. “Haj ako je tako de ti mene tresni u Beogradskoj…”…Ufati je panika…”DJe”, skoro vrisnu... “Vidi, rekoh, ako ne znas gdje je Beogradska to je u redu, al ako mi kazes da ne znas gdje je Emerika Bluma onda me vozis dzaba… Jer ne samo da cu ti morat govorit kako se do tamo dodje nego cu jos na kraju ovakav ters kakav sam uzet I sam cu vozit. Jel posteno????”
"Joj mene ne znam gdje je Emerika Bluma…” u po glasa rece I meni je bi zao, za trenutak… Onda sam moro slusat kako se zove Borjana I kako je samohrana majka jer joj je umro muz, a bio borac, pa taksista pa ostade sa petoro dijece… Pod striktnim direkcijama dodjosmo do Beogradske… 14 maraka… Izvadim cvanciku I pruzim joj a ona grabi da vrati kusur. “Nemoj, rekoh.Nemoj… Al nemoj vise nikad da kazes da si iz Sarajeva, I sa Grbavice… Na Grbavici pored sporednih ulica imaju samo tri glavne….Beogradska, Zagrebacka I Lenjinova…”
“Ma dobro to znam…”Poce da se Pravda…”Hos da ti uzmem baksis???”upitah… “Ih joj tebe sto si ters…”Dade mi karticu I ode uz prijetnju da je moram zvat kad podjem kuci…
Dva sprata I vrata od 500 larado sto cuvaju moju punicu od narednog obijanja… Milo staracko lice otvori vrata I ugledah dragu staricu, nekako manju nego ikada, ko da se topi I osjetih majcinske ruke oko vrata. Zapahnu me miris doma, skripa parketa, TA pec, ravni televizor odskace od ambijenta stare skole. Jambolija preko trosjeda, I topli cilim docekase mene umornog. I rakija Deda Borisa, ispecena kad se Boris nasljednik rodio… Pecena nazor, u sred ljeta, al pecena… Jaka ko godine sto su iza nas, a pitka ko voda…
Evo me dosao sam… I ako bi mogla kakva muzicka zelja ja bi I da ostanem…
Primjedbe
Objavi komentar