Volim ja Vas...

 

Polako al sigurno sve vise I vise pozitivaca postaju negativci, ili bar neutralni, pomalo izgubljeni. Zasigurno se moze osjetiti Armagedon u zraku I sve se vise I vise vracam starim knjigama, I citam ono davno procitano. Tesko mi je bilo I mnogi su mi govorili da to nevalja…Da treba da se trgnem I da razmisljam pozitivno… Hvala bogu da nisam…Isao sam s vremenom I korak po korak osjecao stvari koje dolaze…Koje mi se nisu svidjale… I evo me sada miran ko kamen na morskom dnu, osuncan u plicaku, I zao mi da vidim koliko sve vise I vise ljudi postaje beznadno I nekako apaticno u vremenima ovim…

Sve se srusilo jos krajem sezdesetih… Do tada su generacije znale da se ne zivi za pare, I da sve nije u parama. Da je radost u obitelji, u prijateljima. Da je radost na partijskim sastancima I u bogomoljama. Nadasve, zivot je bio u druzenju za kojeg se uvijek naslo vremena, u razgovorima, utakmicama, I igrama….Beskrajnim igrama… E onda su dosle najlonke I pocele su se noge brijat, a brade pustat. Onda je bitniji bio suskavac nego Nacionalna istorija. Pa I farmerke postadose vise bitne od Karl Maya I VInetua. Prepozna neko I nametnu nam vrijednost para I pocesmo ulaziti u plicak mentalne sirotinje.

Koliko smo lijepi bili onako siromasni, pa srednje siromasni, pa srednji, pa srednje bogati, pa bogati… Svi smo imali nesta I svi smo se radovali zivotu. A sada samo dvije klase….Robovlasnici I Robovi. Nema radnika na mapi. Radnik je bio cijenjen za svoj rad. Sad nista. Robovi se mijenjaju ko toilet papir…Jednokratna upotreba…

 

Mene je moj Dedo Mato I Tata Radovan, pod dirigentskom palicom mame I bake,  koja se tada zvala jednostavno sipka, naucio kako je on svoj zivot zivio I sta se ocekuje od prestolonaslednika. Tata mi je znao dugo pricat, I sad mi dodje zao sto dan nema 48 sati, bar… Mogo mi je jos vise I vise stvari reci… Al eto… Sto god sam stariji I stariji sve mi vise padaju na um njihove rijeci, smijernice, upozorenja. Savjeti kako I sta, kad I zasto. I tako I zivim I nedam da se mijenjam I da me mijenjaju. Naucili su me jer su htjeli I jer su mogli. Imali su vremena… Imali su vremena da sjednu sa mnom ili da iskoriste trenutak I da mi daju lekciju na greski koju sam bas pocinio, a oni tu bili, pa vidili…Danas vise niko nema vremena ni za koga. Sve neka frka I neka trka, a za cim, Bog dragi to ne zna. Djeca su nam stranci isto kao sto smo mi stranci u stranim zemljama. Oni sto ostadose da cuvaju ognjista, I oni su stranci u svojim gradovima, kolko je stranaca doslo I donijelo svoje. Mi u tudjini stpljivo I sa strahopostovanjem prihvatamo njihovo a oni sto dolaze u nase gradove, agresivno donose svoje, ukljucujuci I mentalne sklopove za koje nismo znali da postoje… Mi smo se vec naucili u inostranstvu da se izuvamo u hodniku, a ovi jok… Jos uvijek pred vratima ces nac 15 pari svakakvijeh cipela sa 12 cm stikle…Broj 43… Domacinski…Nek ima otijeh brojeva…

 

Svakim danom postajem sve vise I vise retro… Uvijek sam bio Kanticar, a eto sa starosti postadoh I Anticar…Anticki…Old school… Sta ima veze… Sve vise mi fali torotan, I travnicki… Sve mi se vise gade francuski oni smrdljivi sirevi…Narocito oni sto ne znas jel sir tukne il nesta drugo mirise… Pa onda padnem u depresiju… Fali mi I parizer  I Ilidjanska rosa… RUmplocica mi fali…. Volim udarit glavicu crvenog luka pesnicom pa umakat ostatke u so dok srcem grah…Onako duboko ga srknem, ne ko kafu piskutavo I dugo…Nego ono…SLURP….Eto volim… Pogledam I duge gace…Zadnjih par mjeseci spavam u pidzami…Ustvari spavacica muska kaubojska, tako mi je najlakse…Ne gledam TV ne da se ne bih sekirao, nego zato sto nemam vremena od citanja I mahalasenja na fb…Rekli su da ce mi ukinut skype, kolko ga koristim… Jos sanjam… Uvijek isto… More Ja I Galebovi… Pod Agavama…Slane sardele I paski sir… Ja cu pec sebi kruh…Neznaju dalmosi to zgotovit kosto mi znamo…Puno mi vuce na talijanske I francuske…Necu te… Ocu onaj nas teski, trudbenicki…Sa tvrdom korom I oblika budibog s nama…I sanjam tako… O zdravlju ne mislim, nego se bojim doktora. Danas te drze na masinama I lijekovima I mrtav covjek zivi, samo da se oni nadolme para, I uzmu nam ono za sta smo radili vascijeli zivot. E meni nece… Ne dam. Dok ide ide, a kad ne bude islo, otici cu ja sam od sebe… Ne treba meni niko odlucivat kad ce masina stat…

 

I sanjam…Sanjam da cemo svi u penzije I d ace biti vremena ponovo na pretek, da se vidjamo I posjecujemo. Da mi je kuca puna dragih ljudi I da lonci zvekecu u kuhinji dok se zene smiju I kocene… A mi jedan drugom uz lozicu I hladnu vodicu pricamo price kako je to nekad bilo kad smo pecalbarili ne zato sto smo htjeli, nego sto smo morali…Razlika drasticna…I na kraju mali savjet…Nemamo se cega plasit, I ni zbog cega tugovat. Lijepo je suzu pustit il u smijehu il nostalgiji, il u tuzi… Jos je ljepse smijati se… I voljeti sve svoje… Pa neka je I pogresno, nase je… Imamo nesta…

 

Necemo jos 100 godina zivit…. Haya...

 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Prvi dan skole...

  Danas sam kao i svake godine na ovaj dan jako uzbudjen. Danas je prvi dan skole. Ja ne volim puno da idem u skolu osim kad imamo fizicko, ali volim da idem u skolu i kad nemamo fizicko zato sto tamo imam puno drugova. Mi i kad imamo i kad nemamo fizicko, uvijek imamo mali i veliki odmor i ja jako volim da se igram s drugovima na velikom i malom odmoru. Ja volim da idem u skolu zato sto tamo svake godine ucimo nesto novo, sto ja nisam prije znao, pa sad ucim. Nekad mi ide tesko a nekad lako. Zavisi od toga sta i zasto se uci.  Danas prvi dan na casu domaceg jezika uciteljica ce da nam da da pisemo sastav, o tome gdje smo i kako smo proveli ljeto. Ja cu sve da napisem kako je i bilo, samo cu jednu stvar da izokrenem a to je vezano za onu djevojcicu iz V. sto je bila sa bakom i dedom dole kod nas. TO cu da izokrenem kako smo se lijepo pozdravili i kako cemo da se dopisijumo sad kad ona mora nazad u V. a ja u moj grad. Pa cu da napisem kako smo se dogovorili da se dopisijumo i k...
Pročitajte više

DOLAZAK

  Ovo je napisano neposredno po dolasku u USA......1994.....     Ni snasao se nisam a vec dvije godine rata iza mene. Kao pravi borac ja sam vodio tesku borbu u dubokoj pozadini daleko od svega pa sam imao sansu da se iscrpljujem samo sa svojim mislima. Nikog nisam interesovao I nikom nisam trebao tako da mi je bilo lako ostati anoniman. I mislio I razmisljao jesam I to puno. Tu sam na primjer shvatio da je stvarno prednost imati veliku glavu jer odjednom mozes razmisljati o vise stvari uporedo. Jerbo ima mjesta u glavi. Isto je tako vazno da prije nego sto pocnes razmisljat imas slobodnu dusu I nista u glavi tako da misli mogu da vrludaju I lete nesmetano usvim pravcima. Jas am tu spadao u naprednu kategoriju jer je moja glava zadovoljavala obe kategorije. I tako. Svaki dolazak pocinje sa polaskom, patako I ovaj moj. Nije se vise znalo nista, a bogme se vise nije ni moglo. Culi smo za taj neki program za USA, pa kontam, prvi put kad sam bjezo, odmako sam se samo malko. H...
Pročitajte više

Ja

  https://www.youtube.com/watch?v=67Y2qD_rtJ8 U debeloj noci slusim krasnu muziku na jeziku koji ne razumijem al mi uzburkava krv I sjecanja I misli I osjecaje. Pitam se jel to tako samo samnom il to bidne sa svakim ko ima dusu??? Ja ne znam dal imam dusu il ne al eto volim onaj osjecaj kad me rukne iz stomaka pa mi postane sve lijepo. I kad osjetim da lebdim a nemam pojma gdje I kako. Samo mi dodje lijepo I sve brige nestanu. I nezadovoljstva… https://www.youtube.com/watch?v=SKEFN9XNlyY Onda mi dodju nekakve misli o nekakvom moru I planinama. Negdje nesta snjezno bijelo, hladno da usne pucaju I negdje nesta da vrelina przi ramena I trazim jekoderm. Al to je samo za malkice jerbo surova istina ce se izlec sa prvim zrakama sunca…Sa prvim daskom dana jos dok nema zraka sunca. I opet ce se sve start na moja ledja. Ove daljine, ovaj suhi zrak, grad koji volim I ljude za kojima zudim… Hocu nesta al sve ti je to ko lotto…Zelis I mastas a nece se desiti…Il sanse su ti 1: 76000000. ...
Pročitajte više