Djecak i more

Osam godina djecaku je bilo kad je prvi put vidio Otok. Krenulo se iz vlaznog Splita pa kroz Vrata…Pa su krenula pitanja a sta je ono a sta je ovo..A jel ono otok, a koja je ono zemlja. Krhki djecak tankih nogu u ogromnih koljena drzao se sicusnim rukama za metalni zid trajekta I upijao svaki micropixl slike koju ni slutio nije da postoji u zivotu. More je raslo sve vise I vise, I sve je manje zemlje za vidjet bilo. Neki strah pokusa se uvuci u kosti maloga djecaka, al ustuknu I strah pred tim mirisom I vjetrom I mekocom modrila. Zvizduk se cuo. Jedan pa drugi, I djecak se nagnu preko ograde. I ugleda prvi put delfina u trci sa pjenom, I igri sam sa sobom. Podsjeti djecaka taj delfin na staze I trke koje je djecak kuci sam za sebe trcao ne znajuci zasto, al uzivajuci u skokovima s kamena na kamen, trceci kroz sumarke koji su okruzivali njegov grad. Ono kad bi ga mama I tata odveli na izlet…Slicna igra bez svrhe, al igra koja hrani dusu I razvija mastu…

 

Modro more lomilo se pod velikim brodom najvecim na svijetu, jer djecak nikad nije ni vidio toliki brod, pa je morao biti najveci…Sigurno…I onda tamo ispred, malo udesno pojavi se modra kapa iz modrog mora…I poce da raste sve vise I vise..I da postaje nesto…I upita djecak sta je to???  E to je taj Otok…Bivao je sve veci I veci sve modriji I modriji, more je postajalo sve vise nemirno I uzburkano kao da stiti taj Otok od nezvanih ljudi…Kao da hoce da ga drzi samo za sebe…Kolike tajne na tom Otoku se kriju I sta tamo ima da se vidi…Onaj delfin otisao negdje vec, a djecak nas je to pravdao delfinovim strahom od duboke vode, I velikih talasa…Djecakova kustrava kosa sad je bila dobro mokra I obrve pune soli, od stalnih ostrih kapljica koje su dolazile od nekuda u ovom suncanom danu a da djecak nije znao odakle…Zvali su djecaka da se skloni unutra, I sklanjao se on na minut ili dva, al zaraza vjetra I kapljica na licu je odavno I neizljecivo napala tijelo I obuzimala dusu…

 

Kapa je rasla I postajala neki drugi oblik…Pa treci…Pa vise nije bila ni plava, nego crna…Pa zelena…Pa djecak prepozna da je to zemlja I da je to otok I bi mu drago  da ce da ga dodirne, po prvi put…

Nije djecak primjecivao ni guzvu ni vrelinu..Ostade sljep od kamenih kuca stisnutih jedna na drugu, da ih vjetar ne odnese I da ih more ne proguta. DUgacka riva, I puno ljudi znacilo je nista I nije ih ni vidio, ocaran tom ljepotom…Palme na nekom trgu…Vrisak galebova I iznad svega cvrcci…

 

Odvedose djecaka strmovitom I krivudavom cestom do krajnje tacke ovog putovanja I prizor se ucrta za sva vremena u dusu njegovu.

 

Uvala okruzena borovima, cempresima I sitnim sibljem, I more u dvije boje. Modra I tirkiz, kao nigdje I nista sto je djecak video do tada. I odmah je znao da nigdje I nikad tako nesta vidjeti nece. Proseta se djecak do mora na osvjezenje. Zagrli ga ta otocka voda I sva ljepota postojanja napade mu dusu I prokle ga u tih par minuta na vjecno pripadanje I vjecnu ljubav. I osjeti djecak zivot po prvi put u zivotu svom. Zivot kao emociju, blagostanje, nemir, strah I ljubav od svega I za sve. Uskomesa se mlada dusa pred zvukom, bojom I mirisom I duh djecakov nepogresivo postade drugaciji, poce da vrluda kako tad tako do dana danasnjeg…

Sjedio je djecak na stijeni ogrnut u ogromni peskir…Pogleda na stranu I ugleda nesta sto u stvari I nije nista al eto tu je. Izvitopereno, zeleno, debelih izdanaka sirokih s bodljama…Sta je ovo???

 

Teta Visnja s ponosom rece:

“Davore sine da te predstavim…Ovo je Gdja Agava…Gospodjo Agava, ovo je nas mali prijatelj Davor…”

U trenutku nesvjestan, a poslije zacaran, mali nas djecak nije ni znao da je upravo pokrenuo vezu koja se nikad raskinuti nece. Danima je kupanje pocinjalo obilaskom Agava I pregledom svake s kojom se djecak druzio. Nije nesta volio one sto su imale visoke grane sto rastu iz sredine visiko I visoko, ko da hoce da odu odatle…Volio je one stare…Sa vec podosta smedjih listova, izvitoperene pod teretom tezine listova. Volio je one stare jer kao das u mu pricale price u moru, gusarima, ratovima, o svemu sto su vidjele u svom zivotu…A vidjele se puno…Cistio je djecak nanose mora oko ovih plemenitih kaktusa. Sklanjao daske I konzerve I flase sto je more izbacivalo u dugim zimskim mjesecima…I volio je kad bi ga neka malo zagrebala pa ostavljala onaj bijeli trag trna na preplanuloj kozi..Nikad ga ni jedna nije ogrebala do krvi, ili mu rekla nesta lose… Svaki dan, po par sati obilazio je nas djecak agave u vali jednu po jedni I svakoj je nesto pomogao. Sa slomljenim listom, sa sklanjanjem smeca, sa kamenom bacenim u sredinu…Onda je djecak dosao na ideju da ipak treba njima vode…I neumorno je nosio vodu u teskim metalnim kantama. Jednu po jednu za svaku Gdju agavu…Trajalo bi to citavo ljeto al neko od odraslih vrisnu da se voda ne smije razbacivati na Otoku, jer otok nema vode…I uzese djecaku kantu I zabranise zaljevanje…Nisu se agave ljutile ni na djecaka ni na odrasle…Samo su pomalo svaka od njih podigle listove I nekako se isprsile sa samo tih par kanti….DJecak je uredjivao I uredno slagao kamenje oko agava.Pravio mjesta za sjedenje ili prijatno izlezavanje. I volio je djecak da se krije ispod tog lisca I da mu lisce smeta da vidi nebo ili more. Svaka je Agava imala nesta svoje, jedinstveno I lijepo…

 

Rastao je djecak I postao momak. Dolazile su djevojke I ljubavi druge prirode su se javljale, al je nas momak sada najvise volio sjediti pod Agavama s djevojkom bilo kojom I to je bila potpuna prica onda. Djevojkama nije bilo jasno sta se desi brbljivom momku, I zasto odjednom zasuta I promijeni se. Uvijek brz I spreman na salu, pod tim agavama, neki mir I spokoj bi ga obuhvatili I vise nista nije bilo potreno da se doda…Svi zvukovi su bili tu, svi mirisi ukljucujuci miris plave, crvene, crne kose, sva mekoca neba nad momcicem I dodir strane koze, sve je bilo tu…Samo se trebalo osjetiti I biti sretan, neizmjerno sretan, I miran…Savrsen mir…

Odrastao je nas djecak…Postao covjek, valjda, al u dusi I uvijek djecak u ljubavi s Agavama. Ovaj sada covjek, zelio bi pepeo svoj ostavit s njima, u tom miru I toj harmoniji blagostanja i zadovoljstva. Svako bice u svom zivotu valjda nadje nesta za sta se veze I zeli zauvijek da ima. E pa tako I nas junak, kad se sjeti agava, ili vidi sliku neke, ne moze a da ne odluta desetine hiljada milja na Otok koji on smatra svojim, a u stvari niji niciji, I da ne osjeti taj debeli zeleni list sa bodljama koje ne bodu nego nas samo upozoravaju da nije sve kako bi zeljeli da bude…

 

Mozda, mozda uskoro, bit ce prilika da se vidi Otok I da se obidju Agave. Da se vidi gdje je koja. Jos ih pamtim I znam gdje je koja. Kao I sve kose I frizurice koje me pratise u danima kad se ni o cemu nije trebalo brinuti I kad je najveca briga bila da li ce sutra biti lijepo vrijeme…