Jezero, leptirovi i FB

Ja sam se rodio na Jezeru…Ne, ne na Kosevu, nego na Jezeru. To je drugo. Kad kazes nekom da si s Jezera, a taj drugi je iz Sarajeva, to se odmah zna odakle sam. Kosevo je siri pojam I nema veze s vezom. Pogotovo otkad su napravili onaj stadijon tamo, pa ko nesta oni znaju igrat lopte…A veze nemaju…Za loptu je Zeljo, a sve drugo je sporedno. Dakle ja sam se rodio na Jezeru. Moja mama nije znala da cu se ja rodit. Ona je mislila da je stomak boli zbog knedli koje je tamanila taj dan. Meni su te knedle genetski ostale slaba tacka, jer taman kad su se pocele fermentirat u meni u ta doba, ja se rodio I ostadoh ih zeljan za sav zivot. Knedla je cudo. Kazu da sam digo cijelo Jezero na sebe, kolko sam plakao. Pa kako necu kad me skidose s knedli, I ostadoh ih zeljan. I vi bi plakali, pa jel da…

E onda par dana poslije, samo su me prenijeli preko potoka do Dedine kuce, jer se mama nadala da je u toj cijeloj frci ostala koja knedla, pa da nastavi. I tu sam poceo svoje zivotne putesestvije. Tu sam se ucio hodat I pricat I naprdivat, a bogami I kontat ponesto, ponekad. Tu sam postao I svjedokom istorije I danas pamtim svaki trenutak tog vremena odrastanja I mladosti I ljepote I bezbriznosti. Sjecam se Jezerskih bazena koji vise nisu bili u upotrebi. Goleme betonske rupe obrasle korovom I filteri veliki ko tuneli…Jednom sam se odklizao niz betonsku stranu do dna najdubljeg bazena, pa se nisam mogao popeti nazad….Da Laneta mog druga nije bilo, ja bih ostao zivit tamo….Pa onda se sjecam Pionirske doline. I stare I srednje I nove. Ove sa Madjarskim restoranom. U staroj Dolini sam se upoznao sa prvim medjedom. Misko se zvao…Joj kolki je bio. Ma sigurno 10 puta veci od mene…Ma dvaest puta….Ma bio je veci I od mog Tate, kolki je to medo kruskar bio…A kruska rasla odmah iza njegovog kaveza, tako da ih niko nije smio krast, al je Misko uzivao kad sazriju….Bila je I jedna sljiva tu odmah pored, al nikad knedle od tih sljiva nima pojeo, nego od Cigeljovih sljiva….Tu smo imali taktiku moj Lane I ja…On bi mene podigao posto sam ja bio mali pa bih ja tresao sljive a on bi ih kupio…A I lakse mu je bilo pobjec bez mene kad Cika Anto zagalami s vrata sto mu sljive krademo…Znao je Cika Anto da je Matin mali na sljivi al me nikad nije dirao. Ne zato sto sam ja bio mali, nego zato sto je Mato bio veliki, pa se niko nije htio sukobit sa mojim Dedom. U ta doba I u toj Pionirskoj sam razbio glavu prvi put….Nista me nije bolilo, al je bilo krvi ko u prici…Pao s ljuljacke…Svi su bili isprepadani, a Dedo Mato je spomenuo sve Svetce I po abecednom I po redu prioriteta, jer me nisu cuvali…Svi su me tetosili I nudili sve sto ja volim samo da sam im dobro……A mama me prebila 5 dana poslije kad sam htio da idem na ljuljacku opet….Od tada se ja ne ljuljam cak I kad popijem…Da me Mama ne bi prebila….U ovim godinama…Ne znas ti moju Mamu….Brza ko zvecarka cak I danas….Samo sto ne zveci….Mate Parlov joj je dolazio na instrikcije da bi povecao brzinu….A nisi joj mogao zdusit ni pod razno…Emina Pilav je bila malo dijete za nju u sprintu na 110 s preponama….E iz tog vremena se sjecam I jos jedne Minke….Mnogi je se sjecaju…Ona je prva imala knedle pod majicom…Al neke cudne knedle, stalno su rasle I bile sve ljepse I ljepse….Cudo jedno….I taman kad su postale najljepse, ta nasa Minka je odselila negdje I vise je nismo vidjeli….Mislim Mi, kraljevici Jezera. A bilo nas je kolko hoces…..Lane, Danko, Pavo, Boro, pa Boro, Srdjan, Agron……Imali smo mi I svoje klinceze u ta doba, I bile su najljepse, al nekako se nesta puno nismo druzili….Oni alcaci sa Koseva su ih privlacili vise, a I mi smo bili divlji. Po cijeli dan smo pravili kolibe u Potoku, I fatali ribu viljuskom kroz staklo….A oni s Koseva, onaj Srele, Sljoba, Ganja….Oni su imali pacikle, pa igrali kosarke, pa svasta nesta, pa su nase klinceze vise vremena s njima provodile…A vala I neka su….I onda I u neka doba, I u Pionirsku je doslo vrijeme Skole….Pa se valjalo poceti baviti naukom…Nikom nije smetalo sto nam je 7 godina a ne znamo pisat, ili citat, a matematiku da ne spominjemo…Pa se krenulo u skole, koljena punih oziljaka, izdranih laktova, rebara ispod koze, ko racunaljka….Ja sam bio I unaprijedjen, fasovo sam naocale…Pa da….Crni okvir….Al su bile lomljive strasno…Ni jednu tucu nisam mogao zavrsit, a da ne slomijem naocale…Nikakav kvalitet…E tu sam svoje Jezerske Kraljevice, zamijenio sa nekim drugim vitezovima…Sutko, Edo, Namik…I novim klincezama….Tu sam poceo I poboljevat prvi put….Obolio sam na stomaku…Neki leptirovi se uselili u stomak, pa sav ono nesta podrhtavao…S vremena na vrijeme….Nisam si mogao naci lijeka…Jedino mi je pomagao onaj neki “Ispovijednik”…Ono kad procitam da neka klinceza ima simpatiju, a ime joj pocinje sa slovom D…..E onda se leptirovi ko nesta smire, I neka toplina udje u sve pore koze….Bolovao sam cesto I jako, I to mi je ostalo ma meni se cini do danas….Al nema vise “Ispovijednika”.

Sve manje I manje se vremena provodilo na Jezeru, a sve vise I vise u skolama, pa na Klupi I kod Cenge, Baneta……

Leptirova je bilo vise u mom stomaku nego u Amazonskim prasumama al to mene nije brinulo. Pustao sam ih da

prave vratolomije koja ni jedna astrofizika ne bi mogla opisati I bilo mi je lijepo. Nisam znao da to moze I na zlo navest, al eto desilo se….Prvo slomljeno srce I pobijenih dva miliona leptirova, oplakao sam na Jezeru…Gdje drugo…Bio sam dobro bolestan. Ma skrhan pravo…Al mi Jezero dade snagu I moc I odljepise se leptirovi opet, I opet….

Pa je onda doslo vrijeme da se postane ozbiljan, pa sam se uozbiljio….Izgubio sam Djeda, otisao je jer je morao…A dobio sam Baku da vodim racuna o njoj, sto sam ja radio sa uzitkom….Pustio sam je da radi sve sto je htjela I sve sto ju je pravilo sretnom…Da mi pece kobasice u dva ujutro, kad dodjem od Cenge…I da mi pravi rezance, one domace zute, ko prst siroke…Sa travnickim sirom….Pusto sam je da uziva dok sam mlatio cuveni Bakin rolat, koji se vise nigdje u svijetu ne pravi I nema ga vise…Pustao sam baku da nam skuha kafu I da je ispijamo polako ispod tri bora posadjena pred kucom obrezanih grana tako da samo sto I 2 stolice stanu ispod…..Ih…U Sarajevu asphalt gori a moja Baka sviter na sebe pa mi sjedi pod borove I slusaj muziku iz Zelene doline, kako se stapa s onom iz Madjarskog restorana I takmici se ko je glasniji…Ma nema…..Tu smo ti moja Baka I ja gledali I otvaranje Olimpijade, I u onom trenutku kad je Sandra palila vatru, a mi na prozor I vidi cuda upali se…Pa mi ko na tennis mecu, malo na TV malo na prozor…..Ma bilo je toga kolko hoces….

I sta ostade od svega, nista….Sad evo jos samo sto imam to je ovaj FB, sto je inace skracenica za “Fascinirajuca Budalastina”. Ne moze dan da pocne da ne pregledam komentare na komentar, I da ne vidim cvijece sa svih krajeva kugle zemaljske. Ima I ona mala kutija gdje se ono mozemo namah dopisivati…I uvijek se pitam sto se dopisujemo kad se mozemo cut telefonom ili Skypom, al eto, kad krene ne zna se stati…. I nalazim svoje Kraljevice, I klinceze taman ko da sam ih jucer ostavio iza coska jer sam morao otic kuci na rucak…I nista se nisu promijenili…Ama bas nista…Glasovi im ostali isti, osjecam prosto I vidim im pokrete ruku dok pisu nesta, o necemu…Vecina je jos uvijek tu.

Cudo jedno kako brzo se stigne sad po stare dane, sletiti niz aleju kestenova do klupe, do skole, do Cenge, ma gdje hoces…Samo klikni I eto te…I nema guzve po autobusima, trolejbusima, tramvajima….Na Ilidju dodjem za cetiri sekunde laganog pritiskanja…. Ko bi ikad pomislio da ce strujna kola da mi daju mogucnost da sam sa svima u jednom danu….Ko da nas je neka sila sviju skupila I ko da smo se svi otklizali na malim djecjim guzama niz betonsku strmu stranu onog sad pokrivenog bazena…Pa se drzimo jedno uz drugo, ko za zadnju slamku spasa, da nas sta ne rastavi ne daj boze…A valjda ovi asteroidi I meteori nece nista razvalit pa bar ovako da uzivamo I pozivamo se na vecere, pica, koja dijelimo u lijepim parkovima, planinama, plazama Australije….Prosto mi zao ovo zavrsit…Tolko ste svi Vi ovdje sada u ovoj mojoj nedodjiji….