E...

 

U cik zore vec sam na nogama I spreman za tabananje poznatim ulicama, rivom, peskarijom. Par minuta iza pet…Svjetlost dana najavljuje sunce, a ja se jos vise radujem pogledima na more. Boze kako je sve tiho I mirno. E a da je sezona vec bi sve vrvilo od zivota, zvukova I mirisa. Hladno je u kuci I pojacavam grijalicu. Pustam plin na 35 godina starom kombinovanom sporetu Gorenje da kuham kafu jer van sezone u ova doba nigdje je neces popit. Bi me prosto sramota sistanja plina, koliko je jako I bucno, I to da ja sad remetim apsolutnu tisinu. Kafa gotova za tri trenutka, malkice slaga, transistor Grunding iz 70-tih I nekakva italijanska stanica izabrana za slusanje jos 93… od tada ona guma sto pomice stanice ne radi I vazda ista radio stanica…I vazda dobra…Sutim, pusim I mislim kako bi to lijepo bilo da sad vrijeme stane. Pa neka je hladno. Grijalica ugodno siri toplotu po nogama I polako biva toplije. Al I kazaljka na satu se pomice I nekako je zamrzih jer ce zacas izokretat 24 sata I uzet ce mi I ovaj dan. Frankova kafa. Americki Marlboro. Kancone pice… Nekako se sirim u plucima I jad nagomilan zivotom u sredini gdje necu da zivim, istjece iz mene. Sjetih se kako neko spomenu “rezervnu domovinu”. Pomislih kako je meni ovdje sada I u ovom trenutku lijepo, pa makar nek je I u rezervi. Rezervno dobro se osjecam. Kad bih se sad s ovog mjesta mogo obratiti svijetu, pa sarkasticno pocet slagat svoje misli I blatit sve I svasta, a da im pokazem da opet ima ljepote, makar u tih 30-tak kvadrata trenutno grijanog prostora, s kafom u solji od 40 godina… Bacih dva jajeta na oko. Na maslinovom teskom ulju koje mirise cim flasu otvoris. Tamno zelenom. Pecivo od juce a ko da je sad izaslo iz pekare. Zdenka sir…Trokutasti… Umacem u zumance I uopste mi ne smeta sto prljam prste. Smetalo bi mi da prljam viljusku, jer je treba prati onda. Kriska Mortadele da se abartujem. Jos par gutljaja kafe. Jos 20 minuta do 6 I onda valja bjezat napolje I fatat se birtija I hodanja. Odjednom zaplaka zvonik na crkvi nedaleko od mene… Znam da mu nije vrijeme…Znam… Oci mi se u ocnim dupljama opustise, ono ko da bi se mogle I ovlazit I nije mi drago slusanje zvonjenja. 5 minuta besprekidno. Neko je umro. Nekoga nema I neko za nekim danas zali, bas danas kad je meni sve tako fino krenulo. Zvone sva zvona, nekako nepravilno ko da im nije do zvonjenja za ovu priliku. Ni blizu kako zvone u podne kad je marenda, ono veselo, vrckasto, djecacki… Kazaljke se pomicu prema 6 sati. Jaknu na sebe I napolje…

 

Sunce samo sto nije I dosta je namjernika vec na rivi. Iz pokrajnih ulicica bas ko mravi, izlaze I hitaju, svak negdje a u stvari niko nigdje. Sve sta imas mozes zavrsiti u 100 metara krugu I to je to. Polako se vucem do Casablanke. Tu mi je najljepse. Imam svoj cosak. Cim sam sjeo poce telefon da bibice… Evo ga…WiFi radi I poruke dolaze. E vala ih necu gledat. Necu da idem u svijet zombija I da lomim prste tipkajuci po komadu stakla ko sumanut, sa ciljem da se osjecam zivim I da nisam sam. Sad I ovdje hocu da sam sam I bas mi je fino ovako. Ogroman stakleni izlog ne krije pogled na brodice, more I Osjak I prve zrake sunce sto vodoravno probijaju u Luku. Kapucino za 5, muzika za 5, samo da ne bude prekinuta sa vijestima svakih pola sata. Ne volim vijesti. To mi govori sta se desava, a ja bas necu da znam sta se desava. Hocu da sam ovdje I za boga miloga da sat stane… Makar na dva dana. Sta su dva dana. Svemir to ne bi ni primijetio…

 

Evo ga brico… Radnja mu je tri koraka dalje… Pozdravimo se… Onakav uvijek veseo smije se I seretski mi kaze…“Od svih ljudi koji se vracaju, tebi se vala najmanje radujem…” Nekako mi bi cudno al znam da je nesta smislio I da ne misli lose…”A sto lipi moj covik???” upitam ga onako kako se uvijek zovemo…Lipi moj covik… “A sta ces mi??? Vidis da si ocelavio I na tebi para zaradit necu taman da ti glava jos naraste…E…” I smijeh …Onaj zarazni…

DOk sam izlazio opet Brico dobacuje: “Svrati poslije da napravim nesta od te glove da ne plasis svit po Luci… Sad ce sezona…”

 

Udarim lagano uz rivu pogledavajuci na barke I more a ne na ljude I promet. Jos uvijek su tu. Vrana, Mali Bozo, Tomas, Meri…VL 803…Pet metara raja za Kapetana Borisa I mene. Koliko dana pod Osjakom I koliko iglica, snura, lokardi, arbuna, ugora je izvadjeno na tu krhku brodicu… Sad vec oblozeni vremenom, al jos uvijek lijepi. Poznati brodovi.Sjetih se noci na koci I ribarenja I straha od mora u nekoliko navrata. Kako nas je more tuklo na Suscu I na Palagruzi a ne mozes nista. I sjetih se onog dana kad smo pola opreme pogubili a ja po prvi put osjetio morsku bolest. Kad sam mislio da nema sanse da to na dobro izadje. Sjetih se tog dana kad sam talase gledao odozdo kako nas lome. I koliko je bolilo svaki put kad nas tresne…Odozgo… Smijuljim se… Sjecam se kako smo utekli I dovukli se u Luku, a ja pravo kuci. Gleda me zena kako dolazim do kuce I pita me jesam li pijan. A ja ne mogu da upravim, jer mi se jos od broda ljulja. Nisam mogao uhvatiti za cesmu koliko mi se sve izmicalo I lahorilo a ja zedan… Opet se smijuljim I mislim kako covjek svasta prezivi I mnogo toga ruznog. A onda kad vrijeme prodje I to ruzno bude lijepo. U vremenu…Negdje, kad I ako se sjetis…Okrenem krug pa nazad. Nema ni 8 ujutro ali sad su I najokorjeliji penzioneri napolju. Stoje u malim grupicama I raspredaju sve svjetske neprilike. Oni bez problema sa prostatom sjede na klupama I ko gusteri hvataju sad vec dignuto sunce. Prazna klupa…Ovdje je sjedio Barba Baldo… Nema ga vise… Ovdje su sjedila ona cetvorica sto su se vazda svadili oko necega… Nema ih vise… Aha..Ko je ovo…Barba Branko…Sam… Ozbiljna lica gleda u nesta… Nikad ga niko nije mogo vidit bez osmijeha, laganog I krepkog. Sta ce reci da je ozbiljan.

“DObro jutro Barba Branko, kako ste…” Nazovem mu I gledam hoce li se sjetit. Pogleda me bistro I oci mu se ko prosvijetlise, I poznati osmjeh zateze sve bore na ostarjelom licu…”Aaa Radin mali, kako si, kad si stiga???” Te sjednem I poce ispitivanje… Poslije izvjesnog vremena dosao je red I na mene…Te ga upitah kako zdravlje. Kaze da je dobro. Upitah da li ide na ribe I kako zivi.

 

 “A kako zivim??? Zivim…Zivim I cekam da odem, moj prijo… Svi su vec otisli I samo ja eto jos cekam da me prozove…Vidis li ti sto je ovo moj sine… Tono je otiso…A mladji je bio… I Kapetan Boris je otiso za jednu noc… A mladji su od mene bili… E… E sad sam valjda ja na redu ako je po pravdi… Nema se za sta ni zivit a ni radit… Dica iz ZG idu u Spaniju a onaj mi iz Splita ide u Grcku na more…E…Unuci mi beru jagode po Londonu, a masline nema ko obrat…E… Vino predam u zadrugu I ne gledam kolko ga imam…E…A sto ce mi kad ga nemam s kim popit…E… I moj prijo, kad smo kod toga ni sardele ne solim vise…E…A kako cu kad su male…E…Nema vise ni dobre sardele…E… Nema ti se tu prijo sta rec…Vidit ces kad dodjes u moje godine…E…”

 

Nekako mi tesko bi na dusi. Sve mi ovo moj Barba Branko izdeklamova nekako ravnodusnog izraza lica I bez pretjeranog nezadovoljstva. Onako novinarski I suho. Ostadoh I duze nego sto sam planirao, reko da mu dam malo oduska. Dok sam se dizao I objasnjavao zasto moram ici, pozva me da svratim do njega da mi da malo loze I vina. Upita me jel imam ulja… Rece mi da je najbolje iz 5 a prije 7 popodne. A ako ne dodjem do 7 da I ne dolazim jer se on sprema za kreveta. I jos ne propusti priliku da se nasali na svoj racun pa rece da sad odkad mu je umrla zena ide u krevet s mirom I da se odmori svaku noc…A dok je ona bila ziva, nikad mira… Svaku noc je morala biti festa…E….

 

Jedanaest puta crkva zveknu I ja skontah da ce podne, a ja nista nisam uradio sta sam planirao. Ma sta me briga… Pruzih korak pa u Casablanku na podnevnu… Brico vodi glavnu rijec, nema kapucina na stolovima, samo travarice I vlahovi. Zalet za marendu…

 

Kunem se da nisam vidio nikoga da pogledava na sat, al par minuta prije podne svi odose negdje… Na prvi udar podneva sa crkve, ulice se pocese praznit I svi sa rive pocese nestajati u poprecnim ulicicama… Konobar me gleda preko oka, sasuh kapucino pa preko vrata…

 

Pravo u Konobu “Ribar”… Gazda Ante me doceka sirokog osmjeha, neobrijan I mamuran…”A mislio sam da si otisa…”prokomentarisa…A ja se sjetih Barba Branka…

Barba Branko hoce da ode, a ja bih da ostanem jos malo…Samo malo… Pa sta bude…

 

A bilo je… Taj dan salpe, salata zelenis s kuhanim krompirom sto mirise na zemlju…I zubor potoka od vina…