Sta bi...
Bio sam u EU…Tri mjeseca…Otisao sam mirno I sa velikom zeljom da sve snimim I vidim gdje cu, sta cu I kako cu. Let dole je bio uobicajeno brz I u tri trenutka se stvorih u mom Sarajevu…Cuj mom…Svak ga svojata a niko ga nema nit ce ga ikad imat…Al eto tako se kaze.. Dani I sati su letili u trouglu SA V.Luaka, Zagreb I obratno. Miris cevapa I mora, blistavi Britanski trg, urezivao se dublje u stare oziljke volje I ljubavi prema mjestima za koja me toliko toga veze…
SA je sve ljepsi I ljepsi… Raste I raste a sve ljepsi I ljepsi. Mnoge stvari mi se ne svidjaju. A sto bi mi se svidjale kad su nove…Eto sto…Ja sam starac I ne volim promjene. Ja bi da je sve isto. E nemere. Al ovo novo sto grade I rade mi se ne svidja. Mislim svidja mi se kad postanem realan, iskoracim tri koraka na stranu pa pogledam sa strane…Mashaala… Lijepo ko lijepo. Sta me boli do srzi to je da ljudi nisu isti. Zato vise nema Sarajeva… Sad je to sve nesta naopako I drugacije. Mogu se ja izmac I 6 koraka al ne ide. Ne vidim ljepotu ljudi. Na svakom koraku je nekakva tuzna za mene atmosfera I puno izgubljenih dusa luta tim gradom u potrazi za necim sto im je pred nosom al ne vide. Momci su obuceni boze me sacuvaj, nema muskaraca sa kravatama I akn tasnama. Starci upicanjeni pokusavaju da pokazu da su nekad bili nesta. Sjede po klupama I u ocima im vidis neku nostalgiju I nemoc. Kontejnera ko u prici pa se sjetim onih kanti za smece metalnih…Bile ih tri za dva ulaza I nikad prepune… Sad u kontejnerima nema sta nema a najvise ljudi koji kopaju za par feninga… Zalosno… ZeMske su posebna prica… Sad se vise ne pale na fino ocesljane momke muskih frizura stofanih pantala I izglancanih cipela. Sad se trebe pale na istetovirane kompleksase, masnih kosa I neobrijane. Koznih jakni I smrdljivih podpazuha… Pale se I na starce iz inozemstva za kafu I pivu, a more I kruska… To je sad in… Mores sta oces za platu ustipaka I malo sira I suhog mesa… Mislim mores dobit kolko god oces mesa… I svega… I jos ce ti reci da te voli poslije samo 4 minute… I da te ljubi… Poremecaj vrijednosti je dozivio kataklizmu. Znam da su se ljudi zabavljali mjesecima prije nego bi neko nekom onako greskom rekao “volim te”… Sad je to normalno poslije 5 minuta kad se rastaju…”Haj cao, vidimo se, volim te, ljubim te, vidimo se…”…. A meni zuta minuta dodje…
U HRje to sve nesta upakovano u zapadnjacke manire, pa niko nikome ne kaze da ga voli, al zato pita za voznju od Korcule do V.Luke uz nezaboravno druzenje uz reklamu da nikad se nece zaboravit tih po sata voznje… Ja nisam znao sta to znaci pa nisam je ni uzeo u auto al sam je vidio ujutro na kafi… Pa me pitala dal moze dobit kafu a ja sam joj rekao da ja nisam konobar, I da njega mora pitat… Vidjao sam je I poslije al me vise nije znala… Ni pozdravljala…Pojma nemam zasto… Mora da nije dobila kafu taj dan… ZG kao prestolnica civilizacije se poprilicno otrco. Tamo te trebe od 20 godina zastavljaju na ulici… Zato nisam puno izlazio. Vise sam uzivao u tetkinom vrtu nego sto bih mogao s nekom od 20 godina u parku nekakvom eto tu blizu da mi ga pokaze…A ja njoj da sam ga pokazao, mislim park, garant bi knjigu izdala na tu temu. Istina bog jedna me pitala da li znam gdje je botanicki vrt, pa sam joj rekao da sam ga ja osnovao. Odusevila se…
Nema vise nicega oko mene. Samo nesta novo I strano meni. Ja jos volim brizle, mir I tisinu…Narocito ujutro. Ono da se budim jedno 45 minuta. Volim da mi lijepo zeMsko legne na koljeno dok gledam BBC I da ne prica nista… Volim da prozracim kucu oko 7 ujutro do onog da bude hladno, pa ondak polako dalje… Volim duga tusiranja I sve laganije a sve duze setnje. Volim Sarajevo. Volim sve sto je vezano za taj grad. Eto I one Arape volim nekako. Prosto mi ih zao. Al eto neka Hin. FOcake I Sandzaklije I dalje ne volim…Po vjerskoj, nacionalnoj kulturoloskoj liniji…Nikad ih nisam ni volio pa sto bih sad…Necu to da mijenjam…Neka me…
Neka cudna snaga lezi u mom intelektu I sve sam sarkasticniji I zesci. Nije sve ni provalilo iz mene a najvjerovatnije I nece. Sta cu kad sam fin. Umrijet cu prije nego sve istresem iz sebe. Jos se zanosim pojmom ljubavi I predajem se iz sve snage I gdje treba I gdje ne treba. Trazim drugove a nalazim starce I starice. I koliko god se gledam u ogledalo ne vidim sebe s njima. Pa zatvaram oci da ih ne vidim a otvaram usi da ih slusam. Odusevljavam se pokusajima pojedinaca da mi provuku zvrcku I misle da su nadmocni a pojma nemaju da cim zvalje otvore ja znam sta ce biti prekosutra. Pa mi sega. Smijem se u sebi I sretan sam, al nekako tuzno…Tuzno jer je duh Sarajeva umro I nece se nikad vratit…Bar ne onog mog Sarajeva…Ha nije Wald Disney pa da ga regenerisu…
Sve vise I teze se vracam moru. Jedinom smiraju. Valjda cu ovo ljeto mozda pronaci tu izgubljenu vezu. Moram. Da mi bude lakse I da lakse istrcim iz teskih misli gledajuci zene I muskarce koji su izvitopereni do boli. I ne pripadaju ni jednoj novoj civilizaciji.
Ma ne pripadam ni ja nikome. Sto zbog toga sto me niko nece, sto zbog toga sto necu nikom. Jedino me Bozo odusevljava svojom naivnoscu I ljepotom. Sve ostalo je sasa.
Izgubljena civilizacija… Isto dinosaurusi..
Primjedbe
Objavi komentar