Djecak i more
Djecak se rodio uz silni plac… Mislim to je bilo nesta. Tako kazu. Valjda I nije htio da se rodi al taj dan se mati mu njegova u njega, najela knedli sto je baka napravila a niko nije znao napravit knedle ko njegova baka. I mati je imala izbor..Jal da izbaci knedlu, jal da se porodi. I sad mati ko mati odluci se na laksi korak I rodi ovog djecaka, koji nicim izazvan morade da sagleda drugaciji atmosferski pritisak, temperarutu I sta ti ja znam sta sve jos ne… Naravno da mu nije bilo drago…Naravno da ce se drecit ko da ga deru…A mozda je bio vidovit pa se bojao suneta namah cim se pojavio .
Elem nisu ga sunetili I par dana poslije osvanuo je u kuci Bake I Dede svog. Raj na zemlji. Nije moro ni plakat. Svega mu se nanosilo, kokad je prvenac…Pa jos musko. Dedo je bio glavni u mahali…Haj ba…
Da ne ulazimo u detalje kako se djecak dizao I prohodao nije niskim pricao do jedno 4 godine…To sve nema veze… Uglavnom rastao je uz pomoc antibiotika I uz ucestale prehlade I upale pluca nekako je dogurao do 12-13 godina… Ganglije su ganglije, ko zna sta je to…Pocelo je to da radi onako ispodtiha I samo bi samari materini podsjetili da ulazi u taj neki pubertet kako se to vec zove…
Djecak nije imao objasnjenje ni za sta al s vremenom je shvatao da mu je najljepse bilo kad bi ga odvelo na more… Tu je provodio po 2-3 mjeseca na suncu I plazama. Tu je shvatio svu igru cvrcaka. More je bilo izvor radosti u veceri kad sunce zalazi I u jutru kad sunce izlazi. More je bilo zivot. Djecak je volio da provodi dane na moru. Ronjenje je bila prava stvar. Kad usne bole od disaljke I sve te zulja. A djecak ide po jos jednu ribu. Duboko, duboko dole po kamen I stijenu da je nadje…
Tu je djecak u predvecernjim satima prvi put osjetio izazov okruglih bakrenih nogu djevojaka koje su bile djevojcice po godinama al djevojke po izgledu. Tu su pali prvi dodiri ruku I prvi doticaji grudi… Pogledi na ravne stonake, preplanula tijela I mirisi mora u kosama…
Nekako, kad prodje to ljeto nista ga nije interesovalo…Ni matematika, ni fizika…Nista…Uvijek su mu u glavi bili cvrci I to more koje zove…Taj pijesak zaljepljen za preplanule bakrene noge izvajane iz zlata… I tako je postao ovisnik… Ovisnik o moru I svemu sto hoda oko mora…
Sreo sam ga puno godina poslije. Sjedio je u nekakvoj birtiji. Ispred njega kafa duga sa slagom, Jana ledeni caj I loza travarica… 9 ujutro… Sjedoh bez rijeci. Sta da se kaze. Tisina I mir. Samo promenade dugih nogu cvrstih grudi I preplanula tijela prelijepih djevojaka… Par njih u prolazu ga pozdravise I nasmijase se obecabajucim osmjesima… Nije reagovao… Samo mi rece…”Par puta sam zaglavio s ovim putericama…I vazda mi je bilo ko da spavam s rodjenom kcerkom…Ne ide brate, ne ide…”
Razmisljao sam o tome poslije I gledao ga kako hoda I sta radi. Svaki pokret odmjeren, stalozen. Za pozelit. Ove “puterice” padaju na to. Covjek zna sta sta hoce I sta zeli, misle se.
A moj anamoonaj djecak samo zeli cvrcke, mir u dusi I da ga niko ne pegla ni sa cim. Samo hoce da jede kad je gladan I da pije kad je zedan. Svako jutro je loza ispred njega I nikad je nije popio…
Hoce mir.. Zdrav bio djecace… Zdrav bio…
Primjedbe
Objavi komentar