DOLAZAK

 

Ovo je napisano neposredno po dolasku u USA......1994.....

 

 

Ni snasao se nisam a vec dvije godine rata iza mene. Kao pravi borac ja sam vodio tesku borbu u dubokoj pozadini daleko od svega pa sam imao sansu da se iscrpljujem samo sa svojim mislima. Nikog nisam interesovao I nikom nisam trebao tako da mi je bilo lako ostati anoniman. I mislio I razmisljao jesam I to puno. Tu sam na primjer shvatio da je stvarno prednost imati veliku glavu jer odjednom mozes razmisljati o vise stvari uporedo. Jerbo ima mjesta u glavi. Isto je tako vazno da prije nego sto pocnes razmisljat imas slobodnu dusu I nista u glavi tako da misli mogu da vrludaju I lete nesmetano usvim pravcima. Jas am tu spadao u naprednu kategoriju jer je moja glava zadovoljavala obe kategorije.

I tako.

Svaki dolazak pocinje sa polaskom, patako I ovaj moj. Nije se vise znalo nista, a bogme se vise nije ni moglo. Culi smo za taj neki program za USA, pa kontam, prvi put kad sam bjezo, odmako sam se samo malko. Haj sad, rekoh, bjezi skroz pa sta bude da bude. I prijavimo se za taj program za te izbjeglice. Kad tamo kaze samo mijesani brakovi. Kako bolan samo mjesani, kaze samo mijesani. Kazem ja njima da mi je zena zensko I ja da sam musko….Ili obratno…Svejedno. Mi smo se toliko smjesali da imamo I dijete za dokaz da smo mijesani. EEEEeeeeeee, ne to….Nego nacionalno. I onda im moras jos dokazat da te tvoja drzava vise nece, jer si mjesan. Ma kako cu to dokazat, zalosna mi majka to nikako ne ide. Svi znaju da mene moja drzava hoce. Pa platila mi skolu, doktori me cuvali ko Titu cijeli zivot, imo poso, dobio kredit, napravio kucu, vracam rate, hrane me I paze I maze evo 36 god. Imam odmora vise nego radnih dana, a I radni dani su otanjili jer ih uglavnom koristim na bolovanju. Nemogu lagat da me drzava nece, kad me pazi ko rodjena majka. I sjetim se. Dokazem ti ja njima da sam 75%Hrvat a 25% Srbin, a da mi je rodjeni sin 75% Srbin a 25% hrvat. I poturim im novine od tog dana I pokazem da moje drzave vise nema, tako da I hocu, ne mogu tamo. Pametan onaj neki oficir tamo bio I opali nam nekakve pecate I posla nas pravo kuci da cekamo da nas pozovu pa da idemo preko bare. I mi kuci pjevajuci. Tu ti se ja postaram da ocistim sve zalihe hrane I naravno pica, jer sam znao da vise nikad necu nazad. Taman kad smo trebali postati alkoholicari, eto ti zivke I mi pravo na tapu. Ja sam ih istina bog molio da me posalju brodom jer sam bojao letenja. Nisu htjeli da mi udovolje. I tako nas stavise jedno manju grupu od 320 ljudi u avion u Splitu. DJe cemo? Kazu Rim> Sta cu tamo trebam u USA, kazu tako treba. Sutim ja I idem onom aerodromskom pistom prema avionu I gledam ga, kad vidim sve gume na pola ispuhane. E ovaj nece poletit boga dad as. Kazem onoj koki na ulazu ovo u vezi sa gumama ona se smjeska I pita me za broj sjedista. Tu mi bi za second lakes. Rekoh, bit ce nesta…Nista ne bi osim sto mi pokaza gdje da sjednem I ni jedne….Vise je nisam video, a mislim da mi je I zeni zbog toga drago. I tako krenusmo…BLUP, BLUP…pa niz poljanu. Blupiranje praznih guma se ubrzava, ja sam siguran da nigdje ne idemo, ili je sabotaza kakva…Pilot nas obavjestava jos dok nismo ni poletili da mora napraviti par ostrih manevara da ne bi preletao preko srpskih teritorija, blupiranje se ubrzava, I onda ko neka praznina, I brzi manevri, zbog Srba, I nekakvo treskanje….MAMAAAAAA, vidi sto mu se trese krilo….otpast ce….Prodera se moj hairlija sav sretan sto ce iskusiti nesto novo. Tu mu zaljepim samarcinu I vise nismo imali problema s njim jedno desetak dana dok se nije uhafizo u Americi. Poslije su mi rekli da se dijeca u svijetu ne smiju tuci. Ih da sam znao zgazio bi ja njega dok smo bili kod kuce, al ja sam vazda bio los na preventivnom radu. Ja ti sve probleme rjesavam kad se pokazu I odgovorno I na licima mjesta…Po tome sam poznat…

I eto nas u Rimu.

Razletala se djeca ko na vasar, samo moj mirno sjedi na torbi I ne mice. Reko sam mu da me s ociju ne skida I da maknut ne smije. I dobar je bio, kazem ti jedno desetak dana sigurno. Nismo vala dugo cekali, sat dva I povedose nas negdje, pa opet u avion. Dje ovaj ide, pitam. JFK, rekose mi. A dobro, rekoh ko ja znam sta je JFK. Ono ja nesta…I tako 11 sati kasnije sletismo ti mi I vidim dje sam I sta sam…Kad sam zapalio cigaru, rodio sam se drugi put…Bio sam I zedan al neznam onu pipu da upalim da pustim vodice…Al sreca naleti neko dijete, nije nase, I pritinu naku stangu sa strane…I ja se napijem….Jest hladna, sto jest, jest, al isto govno. Ma da mi je bio gutljaj dva s Begove Djamije il sa zeljeznicke stanice, bolje bi mi legla al kontam, aerodrome je aerodrome, sta ima veze…. I tako cekam prevoz do tog nekog Pasco. U Avionu sam video da je JFK naravno Washingtonski aerodrom, pa kontam to je tu blizu, cas posla sad cemo mi nedje. I stvarno oni ti nas opeta na ona neka kolica ko za golf.To da su za golf to sam ja poslije naucio kad sam video golf kako se igra. Kod nas je golf bio auto. Dobar. 1457 ccm dissel, ili 1170 benzinas. 4 cilindra. 40 kw, benzinas a 44 dissel. 11.770.00 DM u fabrici, a na carsiji oko 15-17, zavisi koga znas. Kod Jove je bio najjeftiniji I kod Mire Nosea. Sve znam radio ja u osiguranju 16 godina. I danas bi al ebi ga kad sam pobjego. Nisam od posla majke mi nego eto nako, iz sege…

Da se ne igubim…Stavise oni nas na ono nesta sto zovu cart pa preko silnih hodnika na neka vrata pa kroz vrata I ja ti opet u avion. A sto ti je America I do tog predgradje te avionom salju. To ono ako mi hocemo na Crepoljsko mi bi ko na avion pa gari…Cudo…Ma Amerika je ovo, moj brate, sve ljudi imaju…Neka bog im dao lijepo zdravlje kad su vako napredni….I tako kazem zeni ovaj cu lako podnijet nemere dugo trajat. Jedino sto me malo brinulo to je da je avion veliki….Isti onaj ko iz Rima. Po velicini. I smrdi isto onaj ustajao zrak. I tako poletimo ti mi isto ko I sa onim iz Rima, pustise televiziju, kad tamo mapa USA I pokazuje kuda letimo. I pokazuje da cemo biti u Salt Lake Cytiju za 5 sati….”IMA IZACCCCC, Zadnja majstore”, vrisnem, dvije one koke skocise na mene, pa se za trenutak opustih, al vidjoh da su ruznije od one nase pa bi ja ko da se dignem….Ma pomagajte drugovi, hocu da se ubijem, (pade mi pjesma na pamet) ja sam u pogresnom avionu. Tu ti oni mene smire, zena glavu od mene okrece, sin me pita treba li meni samar…I dodje neki zvaljo sa kapicom iz pilotske kabine…Poslije sam sazno da njih dvojca, trojica voze, tako da jedan more uvijek bit sa rajom, I tako to…I donjeo covjek mapu na papiru I pita me govorim li ja Engleski. Kazem ja da sam ucio u gimnaziji kod Vesne Loney, to bila Ratina Dugonjica kcer. I kazem mu to na Srpsko-Hrvatskom, I vidim razumio me je jer klima glavom. I onda on otvori mapu I pokaza mi na mapi gdje idemo u taj UTAH drzavu a onda gore sjevrno blizu je taj Pasco I drzava Washington. E ebi ga, mora da sam lufto kod Duleta Ajdukovica, kad su se ucile drzave Amerike. Smirim se malo…Znaci 5 sati poslije eto ti nas u tom Salt lake Cytiju…Malo odmorimo pa jopeta na pticu letilicu celicnih krila pa za Pasco. Sat I po, poslije kruzimo I kaze nam pilot da cemo sad sletit. Valjda je to reko, jebaji ga, vidim svi se vezu pa I ja. Poslije kontam dje cemo sletit kad dole nigdje svjetala nema…Al kad smo sletili onda vidim da imaju sve kuce struju I to…I neki puno fini ljudi nas docekase I bogami dvije nase familije. Ma dobro nisu nase Hercegovci su bili al isto ko da su nase, samo nek ih ja razumijem pa nek zanose I zapjevavaju koliko hoce. Dobri ljudi, salu na stranu…pravo dobri…Malo mi ko laknu. Ovi Ameri se raspricaliiiiiiiiii, bas ko da ih ja razumijem….Pita me sin mora li me jos na oku drzat, rekoh maknes li onesposobit cu te.To mu kazem sa osmjehom, jer svi se smjeskaju, pa I ja cu rekoh. Nisam ni znao koliko brzo cu poceti plakat…

I dodjosmo mi…

Ne znam sta bi ti vise reko….