Izgubljeni rat

 

Zivot nije nista drugo nego borba. Stalna i neprestana borba. Kad zivot prodje onda se sve te borbe sjedine u cijelinu I postanu rat. Pa se kaze “ratovao je”. E pa sinovci moji ovaj rat je izgubljen.

Svi oni rodjeni u cetrdesetim pa do 21. Stoljeca nisu nista drugo nego obicni gubitnici. Ljudi koji izgubise rat. Haj dobro sto izgubise rat nego izgubise I ljudskost I sve ono sto je nase roditelje djedove I bake cinilo tako velicanstvenim I casnim. Mi smo eto u par generacija uspjeli sve pokvarit I sto je jos gore unistiti buducnost. I to ciju? Generacija koje dolaze.

Nemojte mi se pravdat I govorit da ovo gore nije 100% tacno. Nemojte sad na kraju zivota nastavljat lagat. Dosta je lazi I ubleha. Treba neko I javno reci da smo propali I sve sjebali. Ako vam dizem zicu evo da vam je dignem jos I vise posto kod ociju ne vidite I kod usiju ne cujete vapaj civilizacije za bar malo milosti.

Niko od vas ma gdje da zivite ne voli mjesto gdje zivi. Oni po inostranstvima napunili se nostalgije I nezadovoljstva pa im nisu draga Americka jutra, francuska popodneva niti Grcka mora. Ovi sto zivotinjare po Bosni isli bi negdje bilo gdje samo da ne gledaju jad I cemer koji ih jede iznutra pa unezvjereno iznose prljav ves svakodnevnice. Ni ovi po inostranstvima a ni ovi po Bosnama nece nidje. Stari se I nema se gdje. A I ne ostavljaju im se Vilerovi gobleni, rucni radovi od baka na tananim televizorima. Ne ostavljaju im se Subarui, Kadilaci a bogami I Porshei. Ponjeli bi oni to sa sobom u Sheher al ne mogu. Tamo su zabradjeni sa podignutim pantalama sve vec okupirali I donjeli od kuce. Kola su u gradu, jos samo da vide kako ce I konje prebacit. U Amerikama novi sport. Masovna upucavanja. Naravno tamo gdje je najlakse. Po skolama. Nece na kasarnu otvorit vatru. Ma jok. Udri po nejaci. Nek ne naraste. A I u cemu da raste I zbog cega. Vijetnam su zaljevali onim crvenim reagensom. Da uniste vegetaciju da vide neprijatelja. Ne zna se da li je ikom palo na pamet da bez vegetacije nema ni kisika, al se zna da nas zaprasuju necim sto izgleda bijelo gore visoko, al kad padne bude crveno. Hrana je ubi boze na sve strane. Rijetki se hrane zdravom hranom. Onom sto je izrasla iz posute zemlje, I zaljevano onom vodom sto se industrijski preciscava. Koristeci domace djubrivo od kokoski hranjenih antibioticima I od krava koje pasu onu zdravu planinsku travu zasutu onim sto izgleda bijelo kad je gore a bude crveno kad padne. Dobro je. Bar se neko spasio. Mesecini.

Dinar, $, Eu je postao preci od Djedovog groba. Leti zalosna ti majka za tim $ Deda nece nidje pobjec vise. A I treba ti da si kupis kafu u Starbaku, je ove nase iz djezve ne valjaju. A I nema se vremena da se ceka da voda prokuha. Pa kafa ispece. Pa da se sjedne sa komsijom I po istilahu ispije kako Bog zapovjeda. Ma jok. Na zapadu je to bolje rijeseno. Ujutro bez kafe lijepo zasrkletis do prvog standa, kupis sebi kafu ko covjek. Sjednes u auto koje ne volis jer je vec dvije godine tvoje I tako pijuckas. Slusas muziku koju ne razumijes I mozda, samo mozda se sjetis Meri Cetinic. Al rijetko.

Po zapadima kad insan umre stave ga na led. Jedno 6 mjeseci. Dok se famelija ne zdogovori kad im svima odgovara da ga sahrane. Onda ga nako zaledjenog tresnu u onu rernu I spale. Pepeo stave u naku kutijetinu, I to je to. Sve gotovo u po sata. Onolki coek od dva metra stane u kutiju manju od kutije za cipele broj 39. Ne valja ni to. Kod nas se bar 6 grobara okupi, pa sad je moderno I popove I hodze dovest. I traje to I po sat vremena. Hayti… Onda se ne ide u kucu zalosti. Ma jok. Gdje ces to radit. Ide se parvo u birtiju gdje Ceca grmi ko da je svadba. Neko pusti I suzu. Uglavnom radosnicu. Jerbo ce se sad nasljedstvo rasprodat pa ce se moc otic sedam dana na more. I taj rat smo izgubili. Kad smo bili mladi radovali smo se penzijama. Jest da je to izgledalo daleko al smo mastali kako ce nam lijepo bit. Imati vremena za sve. A lova kaplje. E sad kadi mamo vremena za sve ne mozemo stignut nista. Sretnici si mogu platiti taxi do carsije, a ovi drugi gube novcanike po tramvajima. Na zapadu zbog penzija najveca briga je kako platiti porez na kucu koju si otplati svojim novcim. Zaradjenim novcima na koji si platio porez. E sad kad si je otplatio I mislio se smirit neces majci. Odakle ti pare za porez za kucu koju imas. Najpametnije ti se vratit dole, al I to ne moze jer sta ces dole. Nema toga dole vise nidje. Da vidis unucad ni to ne mozes. Djeca ti rade ko luda, unucad u skoli, a poslije skole imaju te balet, te bejzbol te sta ti ja znam. Imaju svasta. Samo nemaju babu I dedu a I baba I deda nemaju unucad. Al svugdje je to tako, jelde.

Porazvodili smo se I na taj nacin unistili nucleus familije. Razlozi su razliciti I nisu bitni jer rat je izgubljen. Bitno je da familija kao takva vise ne postoji. Ni pod razno. Kad razgovaramo, dijelimo recepte za secer, visok krvni pritisak, cir na zeludcu… Nema vise Vasinih torti I boema. Ko ce jos kuhat po vakom vaktu kad se more tamo u onu birtiju pa fino odsjedit. Niko te nista ne pita. Kako ce kad od glasne muzike sam sebe ne mozes cut. Jedino te konobar cuje I razumije, a I on je papak koji samo sabire. Ne bi oduzeo nesto ni pod razno. A oduzimanje I nije kakva disciplina.

Ima I pozitivnih ljudi, nije da nema. Al ti pozitivni su pozitivni samo do trenutka dok im ne ponestane sadrzaja u zivotu I tako shvate da je ovo gore sve tacno. U medjuvremenu skacu s jednog “eventa” na drugi I sami sebi klicu kako su sretni. A nema veze sto su ne zadovoljni sa eventom. Ima drugi.

Nasa djeca po Izraelu cekaju odsluzenje vojnog roka, po Norveskama ne cekaju nista, po Amerikama sluze ko pokretne mete. A dole djeca uglavnom sluze za tetovazu ili otkrivanje poprsja I medjunozja. Sve je postalo raskalaseno I vise niko ne zna ko je to Erih Von Deniken ili ne daj boze onaj alcak Hemingvej. Za vinetua misle da je to zvaka neka iz USA. Svi znaju samo sabirat a ako se nema sta onda se moze otimat. To je bolje. Najucestalije pitanje je “Akako on moze”. Nema vise “Sta treba uradit…”. Gdje ces sta radit dal si normalan ima da sve pada s neba. Koje je pokriveno onim bijelim, sto kad padne dole bude crveno. Ako nista ne padne, onda cekaj da ti baba il deda zaspu pa im mazni dvije marke za kafe. Nece oni znat. Oni su rodjeni cetrdesetih.

I tako dok se zrtve prebrojavaju, u stvari sabiraju ja sam se davno oduzeo od svega. Imam malkice brasna I naucio sam si pravit pitu. Tu se brate lijepo opustim I samo mi moja Baka Anka fali. Svejedno mi je vise gdje sam I sta sam. Potpisao sam kapitulaciju ko Japan onda davno. Bunkera nemam da se krijem a zaaboravio sam gdje mi je crvena puljka da ovo sve posaljem u tamo gdje treba. Glavna radost mi je pita I kafa. I naravno filter Marlabo. Ne znam dal da bude sretan ili ne sto sam jos u svom uzrastu zdrav. A I ne bojim se bolesti. Sta cu se bojat. Svala druga reclama na TV a nekad I po dvije zaredom, samo reklamira lijek za ovo ili za ono. Eto kolko smo bolesni. Samo lijekovi. Nego kontam nesta sta sad? Nista.

Nije nam nista I lijeka nam nema.

All reactions:

43Suzana Milenkovic, Ljiljana Erakovic and 41 others

25

3

Share