Na dasnji dan...
Opet me ufati nostalgija u mamurluku. Ona teska. Sjecanja mi padose na ramena ko dva metra drva na magarca. Pokusavam da ih se otresem I da mislim na nesto drugo. Bacam Bozi ljubljeni kolut al s obzirom da je tek 6 ujutro I on nekako izbjegava omiljenu igru maltretiranja sviju…Sta ces, naucio drincat do 7 pa mu rano.
Vremenske razlike postoje, I tu nema sta da se doda ili oduzme ali ima I onaj unutrasnji sat sto kuca, tiktaka lijepo. Ono tiho al ga more cut ko hoce. Tako I kod mene. Zasjelo se sinoc I sve je super bilo I bogovski. Kreno me rostilj bogovski, ispalo sve bakarne boje, a sta god dofatis a ono socno I mokro iznutra. Salate za pozelit. Lavor sopske puko za sat vremena. Te Vera trci pravi drugu. Paprika pecenih, fafarona, paradajza…Somuni, zeljanica… Lomi se sto. Ide prica, nemoze bolje. Sve je to lijepo I krasno al meni misli 5000 milja dalje I 26 godina unazad…
Sjecam se Verine I moje spavace sobe, koja je nekad bila samo moja. Krasan otoman za sjedit, al kad se razvuce moglo dvoje spavat ko dusa. I bio dobro tvrd. Mislim momacki otomani na razvlacenje moraju da budu tvrdi, jel de… Brinuo sam se tih mjeseci kako Vera spava I jel joj udobno s obzirom da je bila ko kugla. Dva puta veca nego inace. A I stomak joj je znao cesto bjezat s jedne strane na drugu. Dobro trudna je bila I sve je rokove prebacila…Makedonka…Nidje joj se ne zuri…Poleka, ke bide… Taman sam se bio ponirio sa cinjenicom da ce nosit ko deva…Dvanaest mjeseci…Haj sta ima veze….
I tu noc prije tacno 26 godina, nesta me gura u ledja I kontam opet se stomak uvrno kad Vera u po glasa zove moje ime… Skocim, ko poparen…”Sta je??????” Kaze da joj se cini da je pocelo….
Ma sta 360 volti…1400 volti ti mene puce I ja ti ko tornado napadnem sve coskove kuce…Zovem staru, starog iz druge sobe, trazim torbu u kojoj znam da je sve spremno ima dvije hefte, nidje je nema, stari moj dolazi u papucama koje nikad necu zaboravit I uopste ne znam sto si mi bas one upale u oci… Mati prodje pored mene i ode kod Vere….Ja kamaram li kamaram nema torbe nidje… Trazim kosulju, pantale, Veri Haljinu cipele, pape… Tornado se pojacava, sva svjetla popaljena bas ko da je Bozic….
Uto ti Vera I mama izlaze iz sobe ko da nije nista I kazu mi da se smirim jer je tek pocetak ….Ima vremena……..Ma sta ima vremena bogovu vam majku jest da je tek dva u noci al valja sve spremit I jos na poso ne mogu okasnit…Hajde idemo sta se ceka….Te mi tu zena moja u mene mi sto se zove Verica, a ja joj od dragosti tepam Veranda, izdade I prvu komandu. Pa mi postade jasno ono oko tatinih papuca…Samo rece:”Polako, reci cu ti ja kad cemo ici…”…
Kafa se pece, gleda se na sat, zvao bih sviju al dje cu u ta doba, sramota me. Otrcim do pekare, zatvorena, kao I trafika, uzletim uz basamake, oni nista mrtvi ladni. Ja ko Skubi Du medo iz crtanih….Ili ptica trkacica…Pa tu nedje… Kako je vrijeme proslo do 5 ujutro ja ne znam al se sjecam svake sekunde I straha I supljine u stomaku… Verica ko spricer hladna I samo se u ravnomjernim ritmickim intervalima pojavi grc bola na licu…. Ponasa se ko da je 200 djece vec rodila…Sve zna…Sve zna hladna glava a ne ko ja ni onu torbu jos nisam naso…
I tu ti Verica izda komandu za pokret, obuce se za cas uz maminu pomoc I rece mi gdje je torba… Stari izvadio rakiju, reko pusti me bolan kakva te rakija sad spopala, pa preko vrata… Verica I mama silaze basamakama a ja trk nazad… Nazovem punca I Punicu, I kontam sad cu ih prepast….Kad jok…Njima drago… Sve pomanitalo mesecini, kontam I stignem da se uvalim u isti taksi….Tata moj ostade u papucama a mi pravo na Jezero… Umal taksistu nisam rastavio sa zivotom dva puta kad je potrefio a sahtove u Brankovoj ulici al haj dobro nema veze…
Nazovem mog druga Srdjana reko izvini znam da je rano al danas radis od odmah…Dolazi evo ja je ostavljam ovdje a ti vidi sta ces I kako ces….Stvarno nije proslo 15 minuta eto Srdjana Sedlara, vidje me kakav sam I onakav velik ko medo kruskar, gleda me pa me pita jel se ja poradjam il vera…Vidi budale…Pa Vera…. Pa haj ti onda razguli I dodji za jedno 2-3 sata, idi popi nedje nesta, I vrati se poslije… DJe cu sad, sta cu…Ode mati na poso, sad ce I tata garant, ja sam…7 ujutro….I ja sta cu pjeske prema gradu, pa preko Ciglana… Pa kroz Ciglane…Kad pred Skalom moj drug Paja utovara istovara sta li vise radi, metar gajbi svega… Upita me sta mi je I ja mu priznadoh da me strah I da sam ostavio Veru na kanalu kod Srdje…. Ostavi se moj Paja svega te mi u Scalu… FLasa Ballantinesa dodje na sto, contra leda, I ceka se espresso… Kako god ja ocu da zovem da vidim sta je novo, tako ti on meni dupli uspe…I krkaj…. Onda nazovemo bolnicu I Srdja mi se javi I kaze da dodjem za jedno sahatak a on ode u salu… Tako I bi…U roku od 15 minuta ja sam ti bio gore, silazi Srdjan I smije se….Zagrli me moj medo I kaze, “Bravo Daca, dobio si sina I to mashala kolki je…” Ma jebes to kako mi je zena??? Koga cu maltretirat do kraja zivota… Sta me briga, mogla je trojke rodit, sve razne boje, nego kako je??? Smije se Srdja, smije se Paja, kaze Srdja, dodji popodne vidit ces je….Sve je u najboljem redu….
Tu ti se moj Paja I ja vratimo u Scalu I odrvenimo se ko sank…Haj dobro sto sam se ja odrvenio, al sto on??? To popodne odemo sa zadnje strane zgrade porodilista I deremo se ko budale…Vera…..Verice……Gdje si ti…. Pojavi se mlada na prozoru drugog sprata, taman ko da je krv izvadila…Nista joj ne fali, rumena I fina ko I vazda… I nako s prozora, upita me moze li me nesta zamolit…Ma more sta oces…”Haj bogati samo se nemojte derat ko majmuni ima ovdje I bolesnih zena…. Te mi sta cemo….Nazad u skalu I udri opet… Tu vece nije Scala sta pazarila osim mozda poslije 7…Jerbo sam ja moro otic da se dotjeram s puncem I punicom, mamom, tatom, bakom mi mojom mi u mene mi…Pravo smo se svi dotjerali ko curice…Tu nekako postanem I svjestan da nisam dijete dobio nego sina…Pa mi bude drago…Al opet sta je da je samo nek pisa stojecki…
I tako….
E pa sve se to desilo tacno negdje sve nocas, dok sam ja grmio isti Balantines, bio sa dragim ljudima I sjecao se minuta iz mog grada. Vremenska razlika tamo amo, sve se sinhroniziralo…..Tamam…
Sine dragi, nemam ti sta rec na 4000 milja razdaljine. Cak ni telefonom. Sretan ti rodjendan. Prevazisao si sva ocekivanja. Al te samo molim jednu stvar , samo jednu stvar da uradis za mene I da mi to I pokazes…
Nemoj nikad zaboravit ko si I odakle I zasto si dosao… Ne zaboravi Djeda Borisa, baku Ilinku, Deda Radu, baku Adelu, Deda Peru i Baba Nadu, I Kraljicu svih baka baku Anku….Znas to je ona sto je sjedila na stolici ispred tvojih vrata da te brze cuje ako zaplaces. Nemoj sine nikad tudje prihvatat kao svoje, nego kao tudje…Imas ti svoju I kulturu I zemlju I svoj grad…Cetvrta si generacija Nenadica rodjenih tamo, I nikad ne prihvataj nista drugo. Misli Bosanski, tvrdoglavo I uporno, stojicki I ponosno. Ne povijaj se ni pred kim, al postuj svakoga. Budi na mamu I nedaj da te ista sekira. Ako moras, kaznjavaj surovo. Nek se ne pate. Kaznjavaj rijecima I ineligencijom, znanjem, nikad silom…Nikad. Budi ponosan na ono sto smo ti dali, jer nismo mogli vise…Ili nismo znali. Ne zmjeri nam ni za sta, a pogotovo ne za vrijeme provedeno u cosku, ili zabranama vozenja bicikla supljih guma na strmim ulicama. Pomisli na nas bar po koji put na dan. I nazovi kad stignes. Mi smo ti sad sami I daleko od svega. Ti si nam jedina radost I sve sta imamo. Zelimo ti dobro zdravlje. Zelimo ti svu radost ovog svijeta I uspijeha kolko ti hoces. I ja ti zelim da se sjetis papuca na mojim nogama kad budes vodio svoju zenu u bolnicu, da I ti postanes neciji Tata… Eto …TO me sve napalo sinoc I jutros…
Sretan ti rodjendan I zdrav bio…
Vole te Mama I Tata…
Primjedbe
Objavi komentar