Ae…

 

Vec sam puno puta rekao kako se sjecam i najsitnijih detalja svog zivota. Tamo jos od kad sam bio 2-3 dana star pa naovamo. Istina Bog ne sjecam se tacno sta je bilo za veceru al sta je bilo kad sam bio prco mali sve se sjecam. Inace kad sam se rodio dali su mi ime Davor. Sto? Ne znam. Komsinica je rekla da me nisu tako trebali nazvat.Sto? “Zato sto su Davori veliki djavoli…” Ja sam to poslije u million primjera I dokazao ali eto.

I tako mi veceras ne znam zasto pade na pamet moj prijatelj Davor Mijatovic.

Meni su bile skoro 4 godine kad su teta Mira I cika Branko dobili sina. Ih radosti svima. Skupilo se tu pola Novog Sarajeva i zavidan broj opstine Centar. Zivilo se tada u onim barakama na Skenderiji. Onim pored terena za fuzbal od lesa. To je poslije sve sruseno pa se napravio Sportski centar. Elem pravi teferic. Bilo svijeta a bilo I djece kolko hoces. Sve piculad mala al roditelji raja pa je bilo normalno I da mi postajemo isti. U neka doba iznjela se torta velika I cokoladna. Sretan rodjendan dragi…Pisalo na torti I samo fali ime. Vidim ja da ce to potrajat podugo jer predloga je bilo puno. Tu ti se privucem nekako do stola sa cipkanim stoljnjakom I onako kolko sam mogao progovorim “Nek se zove Davor”… CIka Branko I Teta Mira su se samo pogledali I cika Branko je izrekao:”Pisi Miro, bit ce Davor.”

Tako je to krenulo.Cika Branko I Teta Mira su stalno bili s mojim tatom I mamom, pa samim tim Davor I ja smo bili skupa nonstop. Raslo se pomalo. Jedan dan moj Tata je dosao kuci sav u placu I skrhan. Nesto su on I mama pricali ali ja sam slabo kontao jer tada nisam govorio satro a oni su pola na satro pola na normalnom. Krili su od mene I od sestre mi. Uglavnom na pritisak tata nam je rekao da je Davora udarilo auto u Dzemala Bijedica. BMW SA-41-00. Necu navodit ime sofera al eto. I Davor je u bolnici. Mislim da je bio DR. Gavrankapetanovic, tada Bog hirurgije. Uglavnom nekako mu spase zivot. Privremeno. Davor je bio u komi a mi u stalnom strahu sta ce I kako ce biti. U komi je vracen I kuci u ta doba. Isli smo da ga vidimo ali osim zamotane glave nisam mogao vidit ista a morao sam biti tih ko puz. Strasno je to bilo. Uglavnom posije izvjesnog vremena da je Davor u komi, Teta Mira I Stara Obrdaljka, baka, sjedile su I pile kafu. Saptale I prepricavale sve po ko zna koji put. Na vratima se pojavio moj Drug Davor I prosetao do WC, zavrsio pustanje suze za kralja I spokojno ko da se nikad nista nije desilo, vratio u krevet. SLjedecih par sati je bilo ludo iscekivanje. Kad se probudio, Davor je samo rekao da ga boli glava I da je gladan. Haj sad sve se dobro zavrsilo I ostade moj Davor ziv I na svom mjestu. Tu smo malo ko narasli za koju godinu I pridruzi nam se Zlatko Miletic. Teta Mira mu je bila tetka. Plavih kosa djecak, palio je I zario svojim osmjehom I uvijek mirnocom. Sega ga je bilo gledat sa onom kosom kako pada preko cela al haj sta ces sad. Opet smo malo rasli. Bili smo u Luci. Borisu dvije godine. Bojao se vode ko vraga. Mislim da se bojao I vode u casi. Ljeto vrucine, mi stavili mali bazencic pred kucu rekoh nebil se obviko. Ma jok. Uto se pojavi Davor I poce se igrat s Borisom. Naravno da su se znali. Davor ti pokupi Borisa I podjose nedje. Kaze vratit ce se brzo odose na plazu. Tu ti se pojavi I Zlatko Miletic I poce stipkat borisa za one kvrgave noge I guzu. I poce mu tepat “Guzonja pucko, guzonja pucko” a sve ga stipka. Boris se kocene od smijeha I odose njih trojica. Ja sta cu leti za njima. Kad dodjoh na plazu imam sta vidit. Davor nosi Borisa u more a onaj Zlaja zakuhava…Guzonja pucko, guzonja pucko.

TU jesen I ne znajuci da nam je zadnja u SA pokazujemo slike sa ljetovanja I pitamo Borisa ko je ovo? Ko iz topa :Guzonja pucko…E jbg.

SLjede proljece se zaratilo. Meni je bilo prece dijete nego ista drugo I ja sam zdusio u Luku. Zlatko I Davor su ostali u Novom Sarajevu da ga brane I da se vidi sta ce da bude. Teta Mira I Cika Branko su takodjer bili u Luci. Jedina veza sa Lukom su bili radio amateri.Tako smo I komunicirali.

Jedan dan zovu me iz kluba radio amatera. Sto mene sta je sad. Odletim ko poparen. I tu mi priopce da je moj Davor umro proslu noc u snu u svom stanu. Sta je sa Zlajom? Nista dobar je ne brini samo vidi kako ces ovo reci Cika Branku I Teta Miri.

Isao sam kuci pun olova I bez daha. Mislio sam sta I kako sad. 10 Metara od nase kuce pojavi se Cika Branko. Sa svojim cuvenim osmjehom I ljepotom.Pogleda me I stade. Osmjeh mu se zaledio na licu. Nekako se smanjio na moje oci. Zadignuo je majicu plave boje sa bijelim tankim linijama.Prebaci je preko glave, okrenu se I podje svojoj kuci. CUo sam ga kako hropce sa majicom preko glave da ne vidi nista oko sebe.”Sta cu sad? Sta da radim? Sta cu sad?”

Cini mi se da nije ni usao u svoju kucu a strasni vrisak se prolomio Lukom.

E tako je otisao moj drug Davor.

I moj Zlatko Miletic je tu negdje. Al mi se cesto cini da ga izbjegavam. Vidio sam ga samo jednom poslije rata I sve ovo, sva tuga zalost I jad se satrala na meni u tih sat vremena. Sad kad dodjem u grad, imam mu I broj telefona I sve znam, al opet tesko je po ranama kopat. Nek je ziv I zdrav.Sta cemo…

A I ovo je bilo kopanje po ranama veceras u 12;25 po Americkom vremenu. Prosla ponoc.