Split- Vis- V.Luka- Zagreb
Ostade Metkovic iza mene jedne Novembarske noci u mojoj potrazi za Splitom. Zvjezdana, blaga noc I pod svijetlom autobuskih farova poznata cesta pomalo dotice I bjelasa Neretvu. Ni sam ne znam koliko sjecanja navire. Granica… Hrvatska… Ja sege..Nekad su se ovdje placale kazne za prebrzu voznju a sad nakvi kontejneri I smijesni zvanicnici pregladaju papire. Da nije tragicno bilo bi smijesno. Bacinska Jezera… Pokusavam odrediti gdje je teta Olga…Promace mi pa mi nekako zao. Al haj, bar je to dobro za holesterol I triglyceride. Furamo dalje ko pravi. Nema stajanja… Pocese se redati gradovi iz mladosti I ovaj manijak bi stvarno mogo malo sporije vozit tako da uspijem upravit gdje je sta. Mnogo se izgradilo I to lijepo. Brinem se koje sve ovo izgradio kad svi kukaju da se nema I da je tesko. Prekrasne fasade cijenim po cemerickim… Svaka je najmanje 15 K… Larado… Prozori van taki, metalni plasticni sa salaporkama za zamislit… Mora da je sve ovo od humanitarne pomoci jal od niskih plata… Zao mi naroda…
Baske Vode I Polja… A sto mi sada samo djevojcice na pamet padaju… Makarska…Napokon pusenje I kafa u pekari obliznjoj. I kifli ko u prici… More ne mirise…Novembar je. More nikad ne mirise u Novembru. Toplo je I mirno. Pekarica kaze da je bilo juga proslih dana al da je sad mirno. Gledam u 3 sata ujutro na praznoj autobuskoj stanici dal cu nekog vidjeti od raje… Toplo mi je… Eno ga cuko… Haj nek I Hrvati imaju cuka na stanici…Sad mi je lakse… 4 Ujutro I Splitska svijetla se prostrese ispod, iznad I svukuda oko mene… Autobuska stanica, zatvorena kao I sve ostalo, gleda me I kao da me pita gdje sam ja to navro van sezone… Sjedoh na klupu ispred cekaone I ne mogu da se nadivim mirnoci, tisini, toploti I zvjezdama koje blijede I spremaju se predati noc novom danu…
Odnekud banu nekakav autobus I Tetak moj ispade napolje. Pozdravi I zagrljaji. Dovoljno svjetla za par fotografija uspavanog grada I luke. Prva kafa u prvom otvorenom kaficu. Nosac uzima stvari da ih ostavi na sigurno dok se mi ne uhafizamo. Setnja po Splitskim markalama. Depresija I stress izazvani cemerickim zivotom, ispadaju s mene, na sve strane I cudan mir u dusi oduzima svaki strah. Pogledah se u izlogu nekakve radnje. Ja jesam se proljepso sam bi sa sobom izaso veceras, samo da se upitam. Nema podocnjaka I sivog lica. I ostaci kose stoje uredno poredani. Sad mi je jasno sto me trebe na pijaci kuze I samo se meni obracaju…Hocul ovo hocu li ono…
Par sati poslije Vis… Pa zar jos ima mjesta u meni da prima ovu ljepotu I usadjuje mir u dusu… Izdrndani rent a car me ne pravi nervoznim. Necu ni da se svadjam kolko mi je fino. Kapucino u luci I nevjerovatan pogled kroz prozor. 22 stepena na termometru u luci…U hladu… Nigdje hlada. Ne odolih I nacalih se na sto napolju I pustih da me sunce dirka. Malo poslije me tetak gurka I skontah da sam dremno… Odosmo na zadatak. Finta lijevo, finta desno. Leti vrijeme… Prekrasan komad zemlje na prodaju…Ko sta gdje kako I zasto… Dadose mi ime I broj telefona vlasnika… Ne mogu da vjerujem ocima svojim I provjeravam… Jest to je to… Na oci mi pade slika prelijepe djevojke od prije jedno 35 godina, satrane u memoriju I vremenu za koju sam siguran bio da joj glas vise necu cuti ni pod razno. Uzburka se srce I leptir proleti po stomaku. Slike naviru I sjecanja na pisma pisana u ta doba sa toliko mucnine jer se tada rastojanja nisu mogla pobjedjivati I ljeta koja su bila rezervisana za obecanja I uzivanja… Okrecem broj telefona…”Dobar dan, trbao bih xxx…” Nekako izgovorih… “Pa dobro Davore dal je moguce da si to ti???”
Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, zazvoni u glavi I kratki razgovor se zavrsi dogovorom da se vidimo kad dobacim do Zagreba, ti boga…
Komiska kapucina, Viske veceri, nigdje nikoga. Ovi ovdje nemaju cuka nigdje al sam vidio par magaraca. Mirno I cisto. Cude se svi da je vrijeme ovako lijepo I da nema ni juga ni bure. Svi gusteraju a niko da se sjeti da ja nosam Sv. Antu u djepu I da me pazi ma gdje makno. Da sletim na bilo koji od polova organizovao bi moj zastitnik najbolje vrijeme za mene. Haya… NE znam cemu cudjenje… Brzi zalet u V.Luku I odlazak za Zagreb… Dobro je…Sad dolazi 5 dana potpunog opustanja I ljencarenja na veliko. Slanci, kifle, kroasani, sirevi, naresci, tetkina najbolja sarma, bunceki, puretina, piletina, kolaci ko iz price… Od svega po malo. Necu da si punim tanjur. Hocu da uzivam na ikebanama posluzavnika… A I ne zuri mi se…
Pade jos jedan tel. poziv djevojci iz mladosti I nekako nestrpljivo insistiranje da se vidimo sto prije. Nema veze sto je radni dan, doci ce ona… Nestrpljenje I iscekivanje I tacno na vrijeme dolazak na mjesto sastanka. Izlazak iz lokalnog bus-a I razgledanje okolo. Pridje mi prijazna I ljepuskasta starica I upita me da li se promijenila???
Jos sam dugo mislio o vremenu kao nekontrolisanoj pojavi u nasim zivotima I o tome kakve tragove ostavlja na nas I za koliko dugo. Nekako mi se ramena opustise I neki pritisak na tjeme osjecam od tog dana postajuci sve vise I bolnije svjestan da ovaj tocak ide naprijed I da ne staje ni za jedan sekund. Ma neka I ide… Lijepo je bilo I lijepo je sada. Samo bi bilo jos ljepse da ovakvih dana I trenutaka ima jos vise I da se uzivat moze vise I bolje. Ne valja se tjesiti I reci d ace biti bolje. Dobro je I ovako samo treba naci smisao svakog dana. Haya…
I za pazljive citaoce saopstenje… Ne nismo razgovara o komadu zemlje koji je na prodaju na Visu…
Primjedbe
Objavi komentar