Ulica 56. Vela Luka, Korcula

 

Podne udara sa zvonika, riva se prazni...Zadnji gospari zurno gredu doma na spizu. Vrelina se komesa nad kamenom i pjev cvrcka nadjacava krik galebova. Savrsena tisina. Zvuk tisine je cvrckov pjev i galebov krik. Sve drugo je samoca i nemir. Spokoj uzima dusu na vrelini ljetnog sunca.

Ispijene jutarnje travarice, i kapucino, cijede znoj na celo dok se usta vlaze na misao o rucku. Hitam, trazim zaklon cempresa i tamarisa, hitam i radujem se ribi i salati i casi bevande...Istoj toj bevandi koju ni u snu ne pijem, al kad je podne i ovako blagosloveno, onda se mora...

U malenim dvorima ispred svoje kuce, na jedinoj skali, sjedi starica, sama. Pokrivena u crno. I malenom vijuskom jede nesto iz metalnog suda. Svaki dan u isto vrijeme i na istom mjestu. Pozdravim je kako i zasluzuje...I uvijek isti odgovor...”E vala ti sine”...Sta god da to znaci. I oci joj zacakle, na sekund, prije nego sto spusti pogled svoj u tu crvenu metalnu zdjelicu u kojoj je njena spiza...

Upitah susjede, jedan dan, ko je ta stara Nona. Tako krhka i sama... Iz cije se kuce pjesma nikad ne cuje, a vino ne prodaje. Furesti ne dolaze, a gosti ne posjecuju.

I rekose mi i navukose oblake i najgoru neveru. Grane se polomise, i dize se crvena prasina u dusi mojoj, i zazeljeh da ne upitah.

Rekose mi da joj je muz umro, a dica otisla za Australiju. I da se niko o njoj ne briga pa ni dica, a da su dobro stali. Da joj mljadji sin ima fabriku u Sidnej, al’ da nikad nije dosa, il joj pismo posla. I jos mi rekose da je sve svoje ostavila Crkvi, al da je rekla Zupniku da nece da ide dok joj unuci i praunuci ne dodju jedno lito da vide odakle im krv tece i zasto su tako lijepi. A lipi su ona zna, a slike im nikad vidila nije. Al zna Nona stara, zna i vise nego sto se misli...

I dok djelim casu bevande sa dragom, cujem kako metla ceslja dvore...Moja none cisti mrvice od spize, da se mravi ne kupe a i da joj Dvori ljepsi budu..Jer ko zna...Mozda bas danas “Bartol Kasic” donese unuke...

I sve je to tako bilo iza sedam mora i sedam planina, iza sedam rijeka i sedam suma, na Otoku u sred osmog mora. Na otoku sto kao biser cuva tajne i moju staru Nonu cije ime i ne znam. Al pogled znam i uvijek na spomen Otoka cujem taj glas...”E vala ti sine”...

16