Snovi
Legnem sinoc onako normalno. Pola 9. Rekoh da mi san ne pobjegne. I tako lezim I misli se same slivaju sa zidova pa kontam sta I kako.
Kad sam ja bio mali, Baka I Deda su mi pricali puno prica. Te ovako te onako. Sad znam da su neke price bile ono malo abartovane al sve sa ciljem da se uljuljkam I utonem u snove. Onda bih ja zaspao a tamo su me cekali pravi snovi. Sanjao sam svasta I cesto. Ujutro bih trcao baki u toplo krilo I prepricavao snove. Ona bi slusala ko da Tito drzi govor. Deda bi sjedio I otpuhivao svoju skiju. Srkao bi kafu iz fildjana. Al to nije bilo ono srkanje sto sviju nervira. Ne, to je bilo neko glasno povlacenje vruce kajmakuse u usta… Pa bi je malo ko proguglao kroz usta dok ne sklizne do stomaka. Uvijek su pili kafu zacinjenu kajmakom sa svjeze kuhanog mlijeka… Od juce…Zut ko dukat, mastan I tezak. Tada se nije stavljalo u kafu ovo trulo mljeko sto se sad kupuje. Teta Fata bi donosila po 3 litre mlijeka svaki dan. Baka bi ga odmah iz kantice, stavljala u plavu veliku serpu I kuhala na sporetu na drva. Pa kad se skuha iznosila bi ga u ostavu da se hladi… Uhvatio bi se kajmak deblji od asfalta na mnogim modernim autoputevima… A zut… Mastan I tezak…Onda bi Baka u jednom kraju serpe probila rupu kasikom. Nekad je I mene pustala da probijem kajmak…Prstom… Pa bi kroz tu rupu pazljivo preljevala mljeko u staklene flase.. A kajmak bi ostao da se drzi za serpu. Od jedne flase se obavezno pravilo kiselo mljeko. Moj deda je strasno volio kiselo mljeko… Uz sve… Mesecini da je moj deda jeo kiselo mljeko I uz kiselo mljeko…Tolko ga je volio. Onda bi jutro krenulo ka danu I veceri. Pricala bi baka sa mnom dugo I o svemu. Jedino kad bih joj dodijao slala me dedi. E tu je bila prava muska prica. Ispravljanje iskrivljenih eksera, slaganje drva, hranjenje kokoski, zeceva. U ta doba Dedo I ja smo vodili jagnje u setnju. Cuku nismo vodili jer je bio na lancu, ljut I jak. Nismo mogli. Al zato smo setali jagnje. To smo radili sve dok dedi nisu uzeli tu zemlju I napravili atletski klub tu odmah. Onda smo drzali jagnje u ogradi. Pa je moglo slobodno nagrdit baki salatu a dedi krompir. Tako sam naucio sve psovke koje I dan danas upotrebljavam. Isao sam I na postdiplomske studije. Mislim za psovke al to je bilo poslije.
Cega se sjetih sinoc to je da za svo to vrijeme, moja Baka I moj Dedo nikad nisu pricali o ratu. A prosli su kroz dva. I to svjetska. Nikad se nisu zalili da im je bilo tesko zivjet ili da im je neko neko zlo nanio. Nikad… Nije kod moje Bake I mog Dede bilo PTSD, stresa, depresije, anxioznosti I sta ti ja znam cega jos sve ne. Sve je bilo ono kako treba I u miru I radosti… Zivjeli zivot I uzivali u njemu…
Sve ove moderne bolescine, nezadovoljstvo, otudjenost su proizvod novog vremena koje smo sami kreirali. Gledamo oko sebe I unistavamo. Sve od reda. I cudimo se sto nam nije dobro. Sto nema jos necega da se unisti. Jadni smo I cemerni u nastojanju da budemo najveci. Sada se placa cijena bahatosti I oholosti. Zalosno je sto je placaju I oni koji to nisu zasluzili… Zalosno…
Nego se ja sjetih da bi mi se san mogao razbiti, pa ja brzo utonuh u tople sne. I gle cuda.. Baka I Deda me docekase… Sirokih osmijeha I topple duse… I nisam se htio probudit. Htio sam da ostanem tamo s njima gdje je sve flafavo, mirno I lijepo… A bas sam uzivao…
I onda ko I svaki mali znatizeljni djecak htjedoh da vidim sta sam ostavio s druge strane… Trznu me nekakav zvuk I otvorih oci…
Samo me vijesti o ratovima docekase…
Sad ce brzo noc… Opet cu ja trazit Baku I Dedu I samo malo onog kajmaka sto mirise…
Zdravi bili…
Primjedbe
Objavi komentar