60
Nekako svakakav napadaju me misli zadnjih dana I sve se nesta mislim bili ili ne bili…Zapisao ovo… Ko to vise cita. Koga to vise interesuje. Samo mene. Kad napisem pricu, ponekad se I vratim da procitam sta sam napisao I kako.Obicno poslije par mjeseci. Pa mi onda nekad bude drago I fino, ponekad I oplacem. Obuzmu me emocije pa postanem mekan. Pa onda da napisem. Mozda se nekom I svidi nesta iz ovoga…
60 je puno. Sjecam se kad nisam znao ni brojati do 60. Tata me ucio za vrijeme dok smo setali. Bilo je ono “Haj kako…Haj do 20…Ako izbrojis do 20 bez greske dobit ces rumplocicu”… I ta cokoladna stanga ispunjena ruzicastim necim, je bila takva motivacija da sam brzo ucio I brojao… Onda je dolazilo I sabiranje uz jos vece motivacije…” E ako pomnozis 9 sa 6 I pogodis, idemo na Jezero kod Bake I Dede”… Kolko me puta 7x8 kostalo ranijeg odlaska u krevet…Puno…
Sa 25 nisam mislio o brojevima. Mislio sam o jednoj s Cengic vile sto mi srusi zivot. Sve sam znao I shvatio osim da to nece biti zadnji put da przi I boli. Brojao sam godine da ne przi I ne boli. Tada je sve bilo lako pa I to przenje I bol za izgubljenim. Bilo je raje I snage u plucima, sporta I razonode. Brzo se zaboravljalo I malo cijenilo. Utociste se vazda nalazilo u moru, cvrcima I galebovima…
Sa 35 sam bjezao I mozda prvi put pozelio da me nema. S 45 bio sam negdje gdje nisam htio da budem. Gledao svasta I zacudjeno brojao. Zrtve. Prvi put osjetio smrad lesa I suocio se sa smrti.
Sa 55 bilo mi je dosta. Rekao sam jos godina dvi I to je to. Nisam ni znao zasta mi je ta godina dvi. Al eto…
I onda cudnim cudom Svevisnji odluci da me kazni kao nikad nikoga. Dotace me nekako I poce da me vrati nazad. Vrati mi snagu, I poce da ubrizgava snagu koju nisam osjetio valjda od ne znam kad. Svakim danom postajao sam jaci I zdraviji. Laktovi i koljena, sve ono sto je lomljeno poce da se vraca nazad I trcanje I sport postadose opet dio mene. More me zagrli I dade mi snagu. Zrak mi pocisti pluca I bez obzira koliko sam pusio I pokusavao pusit vise od 3 kutije na dan, pluca su sve cisca I cisca bila. Stomak poce da nestaje a ruke da se zaokruzuju I ledja da jacaju. Nekako ravnodusno sam prihvatao promjene I mislio neka ba jos godina dvi…
I eto ih 60. Lijepo… Za moju mamu sam mlad, za trebe od 35 star. Pa ti vidi. Ja vala ne znam sta da kazem. Ne radujem se jutrima jer ne znam sta donose. Ne planiram nista jer nemam skim. Uzivam sta imam I bude mi lijepo ali sve do trenutka dok ne sagledam da sve sta imam nemam s kim dijelit…A dijeljenje mi je bas islo od ruke. Tu sam cak I mog tatu iznenadjivao kako sam dijelio I rumplocice zaradjivao…Volim da podijelim I da je svima taman…
Sto bi rekao Davorin Popovic ja sam uvijek htio ljudima da dam. Tako I danas. Gledam kome sta treba I tu sam. Ne trazim nista. Nista mi ne treba. Ne ocekujem ni razumijevanje ni podrsku, ni ljubav. Sve imam I nemam nista. Imam zivot koji mi je Svevisnji dao. Imam Adrijanu koju jos nisam vidio osim na slikama. Imam I Bozu. Imam svega al nemam sta bih htio I to me cini zadovoljnim. Ne moze sve. Ne bi valjalo, valjda..Planove vise ne pravim. Sta ce mi. Nemam ih s kim dijeliti I uzivati u rezultatima. A I komplikovano je praviti planove kad nikad ne znas gdje ce ko zagagarit cim se nesta isprijeci na putu. Dobro se zna da sam se sam rodio a malo je poznato da cu sam I umrijet. To je u redu. Ne moram se sekirat oko toga, dje ce ko. Zelja nemam. Kad mi se cefne, udarim se nogom I eto me tamo ili ovamo. Nista mi nije na put krenuti I ne misliti koliko traje I kad cu doc. Croasan I flasa vode sasvim dovoljno. Prsut, sir I whiskey me prenesu na planetu Dobrojebavise I bude mi fino. Razgovaram sa prijateljima. S Karlom najvise. Spomenka I DJevdeta me nerviraju pa Ih zaljevam manje…Uzinat… Li I Mun me ubise s komarcima… Ne znam sta cu s njima… Al eto… I to je to…
A I to je jos samo godinu dvije…
Primjedbe
Objavi komentar