Subjektivno

 Ponovo u gradu koji vise nije moj. Ne znam ni zasto uporno dolazim niti ja pripadam ovdje niti ovo pripada meni. Neki pametnjakovici su mi I u lice rekli da ovo vise nije moje I da ne treba da dolazim ovdje. Jedna pametnjakovicka je iz Gacka nastanjena u SA a drugi je kao I ja otisao iz grada I zivi negdje u planinama oko. Pokusavam da shvatim dubinu njihovih rijeci I samo se zbunjenost povecava znajuci Koliko mnogo oboje govore o multikulturoloskom, gradjanskom gradu koji je nekad bio moj a sada se vise ne poznajemo.

Elem, sletih u grad, invalidska kolica me pricekase I nekakva zamotana zenska me odveze do izlaza. Ne kontam zasto je zamotana u mom gradu. Dobro je. Nije promasila ni jednu rupu, prag, prepreku na putu od ptice letilice do izlaza. Naravno moja ledja obozavaju to truckanje ali ne rekoh ni rijeci, jer ovako multikulturan znam da se ne treba obracati zamotanim zenskim. Nije to dobro, mozda je I grijeh. Kum moj Mirnes me doceka. Vidim nije mu drago vidjeti me skrhanog I nikakvog. Cuveni neunistivi golf neznam broj odveze nas do kafica blizu stana koji sam iznajmio. Ni u svoj stan vise ne mogu. Nema lifta. Da nosim ovih 105 kg uz 66 stepenica vala ne mogu. Nedaju noge. A dok bih se penjao vise nema ni poznatih imena na vratima. Samo prljava stakla na prozorima stubista I 40 auta parkiranih u dvoristu gdje su se nekad djeca igrala na male I prasili kosarke, a Residbegovicka dozivljavala nerve ispade radi buke, vriske, cike I galame razigrane djecurlije. Ispijamo kafu moj Mirnes I ja, ja palim cigaru na cigaru poslije 21 sata puta, da nadoknadim nikotin u sistemu.
Ujutro oko 7 ranim u Vatru I objavljujem status da sam stigao. Kafa sa slagom I hladna sarajevska vida gasi ono malo umora. Razgledanje lica koja prolaze. Vidim ima pun ozena sa migrenom. Sve glave zamotane ili pokrivene. Kazu da su to turisti ali ja nikad nisam vidio turistu s kesom punom povrca I zeleni. A I ja svasta vidim u gradu koji vise nije moj. Oko podne se nadjoh sa mojim vjencanim kumom Nedzadom, zenom mu I mojim Zlatkom Havericem zvani Baca. Normalni ljudi u normalnom svijetu. 35 godina nisam vidio mog Bacu, zvijezdu moje svijesti. Onako nasmijan ko I 92 godine kao I svih predhodnih Godina prije te ’92. Zena mu Inga ista. Prepoznao bih je bilo gdje I bilo kada. Ma sta prepoznao. Kad mi progovori Mostarski prepoznao bih je I da sam slijep. Prvi put samo sutim I uzivam u njima na neki novi nacin. Valjda zato sto ne cugam evo 5 godina, uzivam u njihovim glasovima I pokretima. Pricanjem rukama I najvise smijehom. Nesto mi je u grlu neznam sta ali ih volim. Prvi put u zivotu osjetim istinsku, duboku stvarnu ljubav prema tim ljudima. Kazu moras da izgubis da znas sta si imao. Meni se eto posrecilo da sam izgubio momke I djevojke a dobio sad ljude, uspjesne I velike toliko da se preljevaju preko granica duse. I sretan sam sto sam eto dobacio do ovog stola I sto ih vidim, udisem, osjetim I cujem. Toliko sam ponosan na Bacu I Nedzada ne mogu rijecima opisati. Toliko sam ocaran Minkom I Ingom, zenama koje su toliko tereta podnjele a opet imaju onaj osmijeh. Onaj sto te mlatne u celo I tako drzi danima.
Znam da ih vidim zadnji put u ovom poganom mom zivotu ali eto vidim ih I to mi je draze od ne znam cega. Bar mi se ispuni zelja da jos jednom, bar jos jednom budem sretan I pun zivota.
Reno 5 Clio I put za more. Ustajali vlazni zrak kuce u koju se vise ne dolazi I koju niko ne obilazi vrati me ubrzano u depru. Sedam dana ciscenja I spremanja. Ne znam za koga kad vise nikoga nema ko bi tu dolazio I uzivao ovo more I sunce. A ni ovde ljudi nisus to su nekad bili. Gledaju me ko kreditnu karticu I samo mile koliki mi je limit. Trojica mi se obradovase, ostali ko da vide nametnika. Ma dobro je.

I to bi bilo to. Zao mi grada koji jeci pod bremenom nekim novim al sve nesta kontam I ovo ce proci. Ljudi su tihi I svak zuri negdje I za necim. Nema zvizduka dragim ljudima I smijeha grlatog na cesti. Ispravljaju me kako se neka ulica sada zove. Negiraju svoje djedove I vremena koja sui za nas. Na kosevo nisam ni isao. Rekli su mi da to nije moje I da ne idem. Al sam zato bio na Bjelasnici.
Ljubazno osoblje aerodrome Sarajevo me lijepo ispratilo u Tursku. Valjda im drago sto odoh. Vjerovatno zadnji put. A sta da I radim ovdje. Imam samo grobovr I crkve u Kojima smo krsteni. Magribiju, Carevu I Begovu dzamiju. Ove druge su irelevantne. Istambul, Seattle I kuca. Jakuzi, kafa I maslenica. I sad ne spavanje jedno 10 dana. Jedino sto imam sad zasad su JBL slusalice I neka muzika meni draga. I moji Nedzad, Baca, Minka I Inga I sjecanje na dva tri sata provedena u raju. Kraj je iza coska ili 100 metara nize I ja ne mogu docekat da zavrnem za cosak. Niko ovo vise nikad nece citat, I ja ovo sve pisem vise kao terapiju da ne puknem od emocija.
Hajde ba bit ce sve dobro I vise nikad Nista nece biti kao sto je bilo. Haya…